Dokazano je da kada čovjek zadovolji svoje osnovne potrebe, da ga sve preko toga ne čini ništa sretnijim. Naravno, bitno pitanje je što netko podrazumijeva osnovnim potrebama.

Što više imamo, to više moramo raditi da bi to sve i dalje posjedovali te istovremeno imamo manje slobodnog vremena za uživanje u svemu tome, a da ne spominjem slobodno vrijeme za svoje najmilije – djecu pogotovo.

Ima li što gore od toga kada ti vlastito dijete kaže; tata/mama fališ mi? Koji novci su vrijedni toga? Ima li što gore od toga da se razboliš uslijed stresnog načina života pa ne možeš više ništa raditi? S kime se to stalno natječemo? Čemu ta potreba za natjecanjem s drugim ljudima?

Živimo li uopće sada ili u dalekoj budućnosti? Živimo li svoj život i za sebe ili nečiji tuđi i za druge? Stanimo na trenutak, zapitajmo se malo u kojem to smjeru idemo? I – koliko nam zapravo treba kako bismo bili sretni?

Živimo sada, dragi moji i uživajmo u životu, zadovoljni s osnovnim stvarima, zadovoljni svime onime što novac ne može kupiti i sa zahvalnošću na svemu onome što imamo, a uzimamo zdravo za gotovo (zdravlje prvenstveno), jer istinski sretan je samo onaj čovjek koji malo treba, a ne onaj koji puno ima…