- Elia Pekica Pagon
- Arhiva portala Epoha, Željko Koprolčec (autorica), AI (pozadina)
Čovjek čim se rodi u bolnici dobiva trakicu oko ruke na kojoj je ‘bar code’. Rađa se, dakle, ne kao slobodan čovjek, već kao obilježen i evidentiran proizvod i vlasništvo sustava. Cijeli život taj isti sustav on, htio, ne htio, mora financirati, a i odlazak s ovoga svijeta svakome se naplaćuje pa čak i zagrobni život posmrtnih ostataka svakog čovjeka mora se plaćati. Kada premine, prije nego krene podmirivati svoje obveze prema sustavu u svom zagrobnom životu putem svojih nasljednika, čovjeku ovjese identifikacijsku trakicu s kodom oko nožnih prstiju dok u frižideru čeka svoj zagrobni smještaj. Ponovno ga se, dakle, tretira kao proizvod kojemu je, eto, istekao rok trajanja, ali to ne znači da na njemu sustav i dalje neće zarađivati.
A groblja su, gle čuda, unatoč sve brojnijim pokojnicima stalno ista, ne povećavaju se u nedogled. Što se onda uopće događa s tijelima umrlih ljudi? Završavaju li doista u grobovima? Pitanje je što se događa u mrtvačnicama. Tko sve to kontrolira?
Bolnice djeluju sablasno. Ne bez razloga. Osjećamo li se sigurno u njima ili smo ispunjeni strahom? Vlasti nas stalno drže pod svojom kontrolom. Poigravaju se s nama dajući nam kojekakve dijagnoze i utjerujući nam svojim prognozama strah u kosti. Zar da njima vjerujemo više nego vlastitoj intuiciji? Tko im brani da nam lažu? Nikome nije zabranjeno lagati.
U svakom slučaju skupo je danas i roditi se, i živjeti, i bolovati, i umrijeti i biti mrtav, jer ni tada naše obveze prema sustavu ne prestaju. Ne zaboravimo da ćemo danas – sutra čak i kao pokojnici nastaviti plaćati ovaj korumpirani sustav. Moćnici uvijek zarađuju na nama kao svom proizvodu s početkom i istekom roka trajanja, svidjelo se to nama ili ne. Rađamo se i umiremo kao njihovi robovi.
Moćnici ne žele da se išta pitamo, već žele da živimo po zadanom scenariju. Opasno je pitati se bilo što, a poželjno šutjeti i slušati njihove zapovijedi. Jeste li se ikada zapitali zašto i kome mi to moramo plaćati za život na Zemlji, na planetu na kojemu smo se rodili i na kojemu živimo te koji kao takav u jednakoj mjeri pripada svima nama?
Na Zemlji ima dovoljno resursa za sve, no ipak ljudi svakodnevno umiru od gladi i žeđi. Nitko nije kriv što se rodio i zašto bismo morali plaćati za svaki udah života, odnosno za doživotno ropstvo vladajućoj klasi? Plaćamo ih da nas maltretiraju i da s nama manipuliraju kao s marionetama.
Zar moramo doživotno iznajmljivati naš planet kojega su sa svim njegovim resursima prisvojili samozvani vladari – pohlepnici? I tko to ima pravo pojaviti se niotkud i ponašati se kao jedini vlasnik Zemlje i njezinih resursa? Nemamo li svi mi kao Zemljani jednako pravo zvati naš planet našim i uživati na njemu?
Jesmo li svjesni da je Zemlja oteta od strane šačice pohlepnih bolesnih umova koji misle da ovaj svijet pripada samo njima, da su oni apsolutni vladari života i smrti, a da smo svi mi ostali samo njihove sluge i robovi koji moraju plaćati dolazak na svijet, boravak na svijetu i odlazak s ovoga svijeta? Ti poremećeni umovi doživljavaju ovu Zemlju kao svoj hotel, a sve nas kao svoje goste, ako ćemo se malo blaže izraziti.
Svakog se dana iznova pitam – kada je i zašto ovaj svijet izgubio boje? Dobrodošli u crno-bijeli svijet ili bolje reći bezbojni jednoobrazan svijet prepun bezvrijednosti koje nam se prikazuju kao nove vrijednosti… Pozvani smo biti jednoobrazna poslušna vojska bez prava glasa, bez slobode odlučivanja o bilo čemu i bez prava na kreativnost i život po našoj mjeri.
Globalisti žele kontrolirati svaki aspekt naših života i to niti ne kriju. Naprotiv, otvoreno nam daju do znanja da žele vladati svima nama. Hoćemo li im to dopustiti? Kako je krenulo, teško je odgovoriti na ovo pitanje. Previše je onih ljudi koji šute i žive samo za svoju zonu komfora, ništa ih drugo ne zanima, a kamoli svijet u kojemu žive i sve ono što se u tom izopačenom svijetu događa. Baš ih briga, bitno da je tim prodanim dušama dobro. Njima je i novo normalno super, samo dok je njima dobro. Svatko gleda samo sebe. No, što će biti kada njima ne bude dobro i kada njih stigne ruka nemilosrdnih globalista koji su ovom svijetu oduzeli boje?
Zona komfora iliti ugode najsigurniji je put u doživotni status quo, u doživotni zatvor, u jedan te isti beskrajan dan koji se ponavlja, u život bez strasti i borbe, dok čovjek čeka da se dogodi čudo i da odjednom svijet postane bolje mjesto. No, znajmo da on to neće postati bez nas. Prava je istina da jedino čovjek sam mora nešto promijeniti u svojoj glavi kako bi se pomaknuo s mjesta i pokušao svijet gledati na jedan nov, drugačiji način kako bi se taj isti svijet promijenio.
Previše je ljudi ispranog mozga koji kao isprogramirani roboti služe sustavu poput poslušnih, hipnotiziranih i zamjenjivih kotačića tog istog sustava, a premalo probuđenih ljudi voljnih otkazati slijepu poslušnost vladarima u zamjenu za letargiju i svoje udobno mjesto u lažnoj zoni komfora koja je danas osim magle najpoželjniji proizvod vladajuće klase, odnosno političkih stranaka koje služe kao agencije za zapošljavanje podobnih ljudi u državnim službama. Države su zapravo korporacije.
Ovaj je svijet već umoran od čekanja da ljudi postanu ono što jesu – ljudi, da se probude iz hipnotičkog sna i da konačno shvate da smo svi mi u klopki nemilosrdnih vladara koji se poigravaju s nama, jer smo im mi to dozvolili kada smo na ulici prestali srdačno pozdravljati jedni druge, kada smo prestali brinuti jedni o drugima, kada nas je preuzeo egoizam i bezdušnost i kada smo dozvolili da nastupi potpuno otuđenje među ljudima i da nam se duše razbježe na sve strane, umjesto da smo nastavili ići putem duha. Upitajmo se – kako ćemo dozvati naše duše da nam se vrate? Kada ćemo ponovno svi mi biti ljudi i prestati neumorno tragati za čovjekom u masi koja nalikuje na mnoštvo ljudi, iako je u njoj vrlo malo pravih ljudi?
Sjetimo se ljudi koji se drže za ruke dok zajedno u slobodnom padu iskaču iz aviona. Jedno se vrijeme grčevito drže jedni za druge dok im se padobrani ne počnu otvarati. Drže se jedni za druge neviđenom čvrstinom dok su u slobodnom padu strelovitom brzinom, kako bi se otvaranjem padobrana počeli odvajati, a blizu tla potpuno udaljili jedni od drugih i odvojeno dotaknuli sigurno tlo.
U nevolji se ljudske ruke brzo nađu i stisnu. No, tako bi trebalo biti stalno. Akumulirajući energiju zajedništva, ljudi bi mogli imati nevjerojatnu moć i upravo je to ono čega se moćnici najviše boje i ono što pod svaku cijenu žele spriječiti. Probudimo se dok ne bude prekasno, odreknimo se kodova, pinova, lozinki i ostalih robovskih obilježja i primimo se za ruke!
