Titule u današnje vrijeme prve prestaju biti važne, poslovi se stalno mijenjaju, kao i prihodi ljudi. Netko može biti danas zaposlen, a sutra nezaposlen bez ikakvog problema. Prekvalifikacija ljudima više uopće nije problem. Nije im uopće bitno što rade, ako im to jamči preživljavanje.

Režimski stručnjaci jedini su koji danas mogu imati posao, legitimitet, prostor u medijima, a svi ostali stručnjaci gurnuti su u stranu i ušutkani. Upravo je zbog te sramotne prakse medijskog forsiranja podobnih stručnjaka s raznih područja ‘struka’ kao takva u konačnici izgubila na svojoj težini.

Otkazi prijete mnogim ljudima u nadolazećem razdoblju i mnogi će ljudi morati prisilno zamijeniti boju svojih ovratnika, jer će samim gubitkom posla automatski, statistički gledano, pasti u najnižu kategoriju društvenih slojeva.

Malo je vjerojatno kako će se onaj najniži sloj društva u kojem iz dana u dan ima sve više ljudi kretati prema gore. Vjerojatnije je da će u danima koji su pred nama i posljednji Mohikanci iz srednjeg sloja padati u najniži društveni sloj ljudi.

Hrvatski društveni san u bliskoj budućnosti izgledat će ovako: šačica bogatih ljudi (političari, tajkuni i menadžeri) koji po nekim definicijama spadaju u elitu (ponajviše zbog njihova bogatstva i ogromnih prihoda), njih oko desetak tisuća na društvenom vrhu, a ostatak stanovništva na rubu egzistencije – na samom društvenom dnu gdje je oduvijek bilo najviše mjesta.

Danas ima svega; ima doktora koji rade kao konobari i smetlari, profesora koji voze taksije, fizičkih radnika koji se odlučuju na pokretanje raznih obrta ili opg-ova, frizerki i kozmetičarki koje daju poduku svojim susjedima iz stranih jezika i matematike, studenata koji rade fizičke poslove kako bi se prehranili, mladih menadžera i menadžerica koji se u slobodno vrijeme bave striptizom, nadriliječnika, samozvanih kiropraktičara, nekvalificiranih self-help gurua, visoko obrazovanih ljudi bez posla u struci koji čiste po kućama i čuvaju djecu i starije ljude i slično.

Nema pravila. Rad na crno postao je nažalost novo-normalni način preživljavanja velikog broja ljudi. Jedan prihod ljudima uopće nije dovoljan. I, što onda može reći netko koji nema niti taj jedan? Netko tko nema nikakav prihod? Svatko se bori kako zna i umije i radit će sve samo kako bi preživio.

Rad nije sramota i nitko više ne bira sredstva za zaradu kada im je novac potreban. Ljudi su prestali mariti za boju svojih ovratnika kada je u pitanju borba za izgradnju određenog životnog standarda ili, pak, očuvanje već ustaljene kvalitete njihova života. No, svi znamo da ta borba za uspinjanjem na društvenoj ljestvici, kao niti za zadržavanjem nečijeg položaja na toj ljestvici nije uvijek uspješna.

Čak naprotiv, u posljednje vrijeme ta nam se borba sve više čini uzaludnom zbog kontinuirane negativne selekcije koja svakog čovjeka zdravog razuma motivira za odustajanje od daljnje borbe, a ne za nastavak poštene borbe s nepoštenima. Ljestvica na čijem vrhu je bilo zamišljeno plavo nebo puno osunčanih bijelih putujućih oblaka svih mogućih oblika nošenih blagim povjetarcem odjednom, nemojte to nikome reći, postaje strmoglavi skliski tobogan pri izlasku s kojeg padamo u provaliju, a ne u bazen ili more.

“Probajte se uspinjati po tom toboganu, probajte, nije teško. Čuda su moguća”, progovaraju s podsmijehom glasovi šačice samozvanih Neptuna ili Posejdona, kako god želimo, s vrha tobogana. Vlast bilo kojeg tipa nema veze s poštenjem, to bismo već do sada morali znati, ipak smo dogurali do 21. stoljeća i mnogo nam je informacija dostupno iz ropotarnice sveopćeg Kotača povijesti.

Pri tom ne mislim na ropotarnicu Kovača povijesti, jer zna se da njihove priče nikada nisu bile istinite, već samo skovane trenutnom režimu u čast. To strmoglavo spuštanje niz tobogan umjesto uspinjanja ljestvama prema vrhu, ta društvena pretvorba iz viših u niže društvene slojeve pogubna je za naše društvo i pravi pokazatelj njegova nefunkcioniranja. Piramida je po samom svom obliku znak uspinjanja, rasta, penjanja prema gore, bez obzira što se čini kako, primičući se vrhu – na njemu ima sve manje mjesta što smo mu bliži.

Piramidalni oblik metafora je rasta, a ne propadanja. No, oni koji danas određuju društvene tokove shvatili su, na našu veliku žalost, doslovno oblik piramide i začepili njezin vrh svojom nesposobnošću poimanja pojmova kao što su homogenost društva, društveni razvoj, gospodarski napredak i slično. Prolaza nema. Vrh je neprohodan. Rubni dijelovi su, unatoč prividu stepenica i katova sa svih strana zapravo konkavne plohe koje se upravo zbog te svoje karakteristike u trenu pretvaraju u munjevito brze tobogane.

Čuvare vrha, maskirane u faraone, zanima samo to – da budu namireni, dobro nafutrani, nafilani i čvrsto zatvoreni bikonveksni kovčezi s njihovim ovozemaljskim blagom. I tako oni, nehajno zaogrnuti plaštem vlastite društveno-ljestvične zbrinutosti pod punom sviješću i društvenom i moralnom odgovornošću žele biti čep prosperiteta cjelokupnog društva, žele pod svaku cijenu spriječiti propulzivnost društvenih kretanja i zabetonirati društvenu sliku koja njih čini apsolutnim vladarima enormne kupovne moći, a ostatak stanovništva pretvara u promatrače, gledatelje, slušatelje, dužničko roblje, glasače (glasačku potrošnu robu), beskućnike i siromahe.

U svojoj pohlepi, vladari nisu ni svjesni da sa svakim novim čovjekom koji zbog njihove nesposobnosti vođenja društva izgubi kupovnu moć te se od kupca pretvara u nekupca – oni gube svoje pogonsko gorivo, jer građani su ti koji ih plaćaju…

U našem društvu rijetko koji birač sanja karijeru političara, jer zna kako je gusta paukova mreža oko onih ljudi uhljebljenih unutar tih političkih krugova. Rijetko koji prosječni dužnički rob i kupac na rate sanja karijeru tajkuna, jer podsvjesno zna kako je to nemoguće prljava misija. Transparentnost postoji još jedino u krošnjama stabala na kojima ptice pjevaju sve ono što se mediji boje javnosti objelodaniti.

A netransparentnost poslovanja postala je naš vodeći izvozni proizvod, tik do piramidalne eutanazije društva kao cjeline. Znajući sve to, ne bismo se više trebali pitati za razloge takvoga stanja, niti se čuditi silaznoj putanji društvene pokretljivosti kao da živimo na nekom drugom planetu, pa nam nije jasno zašto i kako uopće do toga dolazi. Eto prigode podobnim režimskim sociolozima i ekonomistima da nam svatko od njih ponudi svoju teoriju zašto je tome tako i da o tome napiše znanstveni rad ili još bolje – ponudi neko rješenje.

Danas nerežimski sociolozi, ekonomisti i stručnjaci iz svih ostalih područja ljudskih djelatnosti nemaju ama baš nikakvog utjecaja na ozdravljenje te zloglasne piramide našeg društva, jer ih političari i vlastodršci zbog svoje osobne sigurnosti sigurno neće nikada uključiti u projekt ozdravljenja tog istog društva. Zašto i bi, kada je bolest društva – njihov prosperitet – oni ga žele održati bolesnim i izopačenim – s potpuno poremećenim društvenim vrijednostima i potpunim gubitkom klasičnih društvenih uloga.

Neovisni stručnjaci mogu samo kao gosti predavači doći na ploču u nekoj privatnoj obrazovnoj ustanovi i bijelom kredom po zelenoj ili, pak, plavim flomasterom po bijeloj ploči nacrtati piramidu našeg društvenog i gospodarskog poraza, našeg kolektivnog pada na ispitu iz sociologije i humanosti. I to je to.

Tipičan teoretičar o našim promašajima, o hrvatskim društvenim slojevima u kontakt emisijama s kažiprstom desne ruke naslonjenim na sljepoočnicu kao prokušanim potpisom intelektualne skepse te prekriženim nogama kao zamršenim komunikacijskim preprekama i ogradama od ostalih sugovornika, dok srednjim prstom dodiruje nos, a ostalim prstima skriva svoja usta, odaje nam prepoznatljive znakove neznanja i kazivanja neistine, da ne kažem laži.

I dok je desna ruka našeg teoretičara čvrsto zalijepljena za lice, on lijevom rukom gestikulira skrivajući vješto svoj dlan, tako da u biti skriva oba svoja dlana, što je također u neverbalnoj komunikaciji jedan od glavnih potpisa laži.

Kojeg li hrabrog rješavanja temeljnih društvenih problema od strane režimskih intelektualaca… Jer, prisjetimo se malo, uvijek su to jedni te isti ljudi koje možemo vidjeti u medijima i koji, kako se popularno kaže, iskaču iz paštete. Zna se koji su to ljudi… Dovoljno je upaliti televiziju i staviti na prvi program HTV-a te pričekati koju govornu emisiju. U svakoj će biti samo jedni te isti ljudi.

Gledanjem tih nevješto izrežiranih režimskih predstava, čini nam se da naručitelji tih emisija nisu niti svjesni da je njihov učinak upravo suprotan onome čime su htjeli zaslijepiti javnost. Ako se, pak, neki prethodno neprovjereno pozvani ‘opasni’ gost koji nije režimska lutka na koncu slučajno probije u javnost i zabije znanstveni gol naručiteljima tih papagajskih emisija na veselje obespravljenog naroda, oduzima si mikrofon na svim vodećim medijskim platformama za sva vremena.

Pravo je pitanje: Čemu sve te analize jednih te istih krivo izabranih veleumnih sugovornika, kada niti jedna od tih njihovih “vrlo stručnih” analiza, ne donosi nikakvo rješenje naših društveno-ekonomskih problema? Svi oni koji bi imali rješenje za društvene probleme nemaju prostora ni u politici, ni u medijima, u to možemo biti sigurni. Nepošteni ljudi nikada se nisu znali baviti društvom u cjelini. Jedino što takvi ljudi znaju je – misliti na sebe. A, nepoštenje je, kao što znamo, uz sebičnost, glavni preduvjet za ulazak u svijet guste magle oko vrha piramide. O, da, nepoznavanje sociologije od strane onih koji su formirali ovo nakaradno društvo skupo nas je sve skupa koštalo.