- Elia Pekica Pagon
- Željko Koprolčec (autorica), Instagram (Vajta), Pixabay
Stara židovska kletva ‘Da’ Bog da imao pa nemao’ izgleda strašno fascinira ljude. Ljudi obožavaju čitati članke i gledati reportaže o ljudima koji su nekada bili slavni i bogati, kako bi potom spletom životnih okolnosti postali siromašni i jedva spajali kraj s krajem.
Nedavno su se tako mainstream mediji gotovo s radošću sjetili Seida Memića Vajte, nekad popularnog, a danas zaboravljenog pjevača, nekad bogatog, a danas siromašnog čovjeka.
Naslovi su se mijenjali, a svi su bili u istom stilu – evo gdje je danas i kako danas živi nekad popularni Vajta, prikazujući nekad slavnog pjevača kao nekog jadnika. Priznajem, ražalostili su me ti naslovi. Sjećam se jako dobro tog pjevača. Bili smo djeca kada je nastupao na Eurosongu i doista je u to vrijeme bio popularan.
Pitam se – čemu ta težnja da se tog čovjeka vadi iz naftalina i stavlja u fokus javnosti na tako ružan i neprimjeren način? Na vrlo sličan način ti isti mainstream mediji svojedobno su pisali i o našoj popularnoj glumici Jadranki Matković te o glumcima Filipu Šovagoviću, Kristijanu Ugrini i brojnim drugim poznatim ljudima čijim su se životnim posrtajima gotovo radovali.
Za one koji ne znaju o kome se radi, bosanskohercegovački pjevač Seid Memić Vajta (73) bio je jedan od najomiljenijih izvođača bivše države, a proslavio se pjesmom “Lejla” s kojom je 1981. godine predstavljao bivšu državu na Eurosongu. Vajtini hitovi bili su i “Azra” i “Zlatna ribica” i brojni drugi, a meni se posebno u sjećanje usjekla pjesma „Život je maskenbal“. Svojedobno je, dakle, ostvario veliki uspjeh. U posljednje vrijeme ne nastupa i ne snima pjesme. Navodno mu mirovina iznosi svega 172 eura, kako su se potrudili objelodaniti gotovo svi mediji koji su na gore spomenuti način pisali o dragom nam Vajti.
Eto čime se ljudi naslađuju – činjenicom da čovjek koji je nekada imao dovoljno sredstava za ugodan život danas jedva spaja kraj s krajem. Žalosno, zar ne? Ima nešto pokvareno u ljudima. Sama potreba za natjecanjem to dokazuje. Čemu ta težnja da netko ima više od nekog drugog i da se još time ima potrebu hvaliti?
Društvene mreže u kombinaciji s ostalim medijima do kraja raskrinkavaju svu patologiju ljudske težnje za kompetitivnošću i hvaljenjem. Doba godišnjih odmora idealno razotkriva težnju ljudskog ega za promicanjem vlastite samobitnosti i nekakve nadmoći nad drugim ljudima u bilo kojem smislu. Društvene mreže, osim što služe međusobnoj komunikaciji među ljudima služe i kao propagandni kanal za narcisoidne ljude, egoiste iliti egomanijake.
Hvalisavci neka samo nastave propagirati svoju nadmoć nad drugima i natjecati se s drugima, iako se drugi ljudi uopće ne žele natjecati s njima, jer nemaju ni vremena ni volje niti ih zanimaju njihove hvalisave objave na društvenim mrežama kojima žele zatrovati umove onih ljudi koji možda nemaju to što oni imaju.
Po meni je kompetitivnost sama po sebi negativna pojava, jer u biti nije moguće natjecati se s drugim ljudima kada znamo da je svatko od nas čovjek za sebe sa svojim pogledima na svijet, nekim svojim specifičnim sposobnostima i karakteristikama, jednom riječju – neponovljiv original i prava je istina da se svatko može natjecati jedino sa samim sobom, a ne s drugim ljudima. Ne vjerujem u usporedbe s drugim ljudima niti u natjecanja u smislu penjanja po društvenoj ljestvici gazeći po životima drugih ljudi.
Žalosno je čime se ljudi hrane – nekakvom superiornošću nad drugim ljudima i njihovim posrtajima – životnim porazima. Pod svaku cijenu žele imati osjećaj nadmoći nad drugim ljudskim bićem. Pod svaku cijenu žele svijetu pokazati da oni imaju nešto što netko drugi nema, bilo o čemu da se radi.
Eto zašto nas svako malo vodeći mediji obasipaju člancima o ljudima kao što je Vajta, nekad popularnim, a danas zgaženim čovjekom. Nekad slavnim, a danas gotovo društveno odbačenim čovjekom. To me žalosti i to mi je samo pokazatelj koliko su ljudi u biti pokvareni, sebični i koliko je zlobe u njima, odnosno koliko ta zloba dugo živi u ljudima – da ostaju nekome zlobni na njegovoj slavi i bogatstvu čak i godinama, štoviše – desetljećima nakon što je neki čovjek tu istu slavu i bogatstvo izgubio i danas jedva preživljava. Umjesto da se ljudi raduju tuđim pobjedama i uspjesima, oni nalaze nasladu u tuđim porazima (čast iznimkama). Jadno da ne može biti jadnije.
Dođe ti da pitaš sve one ljude koji vole takve vijesti i koji se vesele tuđim porazima – jeste li sada zadovoljni, sada kada znate da nekad popularni Vajta živi sa svega 172 eura mjesečno? Jeste li se dovoljno nasladili tom tužnom pričom o Vajti ili biste voljeli čuti još koji tužan detalj iz njegova sadašnjeg života?
Pričaj ljudima nešto loše o sebi, reci im kako ti se nešto loše dogodilo i promatraj ih kako će u tome uživati i koliko ćeš im biti draži. Rijetki su ljudi koji danas pokazuju istinsku empatiju s drugim ljudskim bićem, a previše je nažalost onih ljudi koji nalaze nasladu u tuđoj nevolji.
Ljudi toliko vole čuti nešto loše o drugom ljudskom biću da ponekad poželiš izmisliti nešto loše što ti se ‘kao’ dogodilo, samo kako bi ih testirao, samo da vidiš koliko će u tome uživati. Neka misle da ti je teško, neka misle da si prosjak, da nemaš ni eura, da skapavaš od gladi i bit će sretni. Dragi naš Vajta, ne daj se! Ti i Tvoje pjesme i dalje živite u nama – s Tobom smo!
Izvor snimke iz 1987. godine: YouTube/vajta001
