Ne možemo se zvati društvom sve dok svatko vidi samo sebe, piše Elia Pekica Pagon
Treba javno progovoriti o sustavu koji u mnogim sferama nažalost uopće ne funkcionira. To ljudi saznaju tek onda kada se nešto loše događa njima samima. Do tada gledaju sve kroz ružičaste naočale.
Da pravosuđe uopće ne funkcionira saznajemo tek onda kada pokrenemo parnicu radi neke nepravde koja se potom na sve moguće načine pokušava opravdati samo kako pravda ne bi bila zadovoljena.
Svi znamo da je korupcija prodrla duboko u sve pore ovog jadnog društva koje to uopće nije. Preveliki je broj potkupljivih ljudi na funkcijama i kako možemo znati tko je sve kupljen da pleše onako kako svira onaj koji ga je kupio? Nikako.
Da zdravstveni sustav ne funkcionira saznajemo tek onda kada mi sami ili netko nama blizak postajemo žrtve istoga.
Da postoji brutalna medijska cenzura saznajemo tek ako pokušamo opstati kao slobodan medij.
Metoda vlastite kože postala je jedini način upoznavanja jednog krajnje korumpiranog sustava, jer ljudi su sebični i vide samo sebe. Sve dok se nešto loše događa nekom drugom, njima je dobro, jer se upravo zbog toga osjećaju pošteđenima i povlaštenima pa ispada kao da se još i hrane tuđim nevoljama.
‘Samo neka je meni glava na ramenu’, tako razmišljaju ljudi u jednom krajnje neempatičnom i nadasve kaotičnom okruženju kao što je naše. To što se nekome nešto loše događa, za to ih nije briga, čak se mnogi potajno i naslađuju poput zlobnih demona ako se nešto loše događa nekome tko je recimo po ideološkoj osnovi na suprotnoj strani od njih. Kako glupo, prizemno, primitivno i ogavno.
A već sutra će oni sami javno glumiti žrtve ako sami padnu s romobila ili bicikla, ili dobiju neku dijagnozu koja će preko noći promijeniti njihov pogled na svijet i skinuti im ružičaste naočale s očiju.
Buđenja se ovdje ne događaju, jer nitko nikoga ne doživljava. Naprotiv, ima puno ljudi koji čekaju vidjeti susjedovu kravu na samrti. Buđenja se događaju isključivo na individualnoj razini na kojoj svatko opet ostaje sam, probuđen, ali potpuno sam u toj svojoj probuđenosti, sada, eto, odjednom otvorenih očiju na realnost, ali zato nevidljiv svima ostalima. Čudesno, zar ne?
Svatko bi se trebao upitati – želim li dobro samo sebi ili i svima ostalima? Zašto nekim ljudima smeta ako se nešto dobro događa nekome? Odgovor je jasan. Nije tajna da postoje neljudi koji samo izgledaju kao ljudi, ali to nisu, već su se samo zakamuflirali uzevši ljudski oblik kako bi nas zavarali. To su oni stvorovi koji otvoreno žele i čine drugima zlo bez imalo straha od nekog Boga u kojeg tobože vjeruju, kako god ga zvali, sasvim je svejedno, jer oni veze s Bogom nemaju.
Zanimljivo je primijetiti kako se upravo takvi često pozivaju na svete knjige i hramove, ističući svoju vjernost Bogu. Presmiješno. Neće im to pomoći u ispiranju zla koje siju po svijetu.
Čovjek treba činiti dobro i šutjeti o tome. Treba činiti dobro jer tako želi naše srce, a ne zbog toga kako bismo to koristili za osobnu promociju.
Da. Čovjek u nevolji ili nemoći preko noći postaje nevidljiv ostalima. Jednako je nevidljiv i kada je previše sretan. Ljudi su slijepi na tuđu nesreću, kao i na tuđu sreću. Sve je tako jednostavno za primijetiti kada malo dublje pogledaš ljude u dušu. U očima ona stanuje, a mnogi su je se odavno odrekli pa tako pri malo pomnijem promatranju saznajemo da je više niti nemaju. Tražimo komadić duše u nečijim očima, ali ga ne nalazimo.
Skrolajući po ćelijama ovog digitalnog zatvora rijetko nailazimo na društveno angažirane i osviještene objave, a sve češće nailazimo samo na glupavo i plitko hvalisanje ljudi na ego tripovima i prizore iz nečije privatnosti koja zapravo nikoga ne zanima. Što nekoga briga što je netko jeo za ručak i u kojem restoranu? Zar ljudi stvarno misle da su nekome njihovi životi bitni i da ih netko doživljava? Sve je to gluma i laž. Ta želja za nečijom pažnjom i lajkovima je djetinjasta i smiješna. U tome nema ničeg iskrenog. Sve je to glumatanje i javno liječenje nekih kompleksa manje vrijednosti.
Dođe ti žao tih ljudi koji se zaletavaju s objavama na mrežama misleći da ljudi iskreno suosjećaju s njima kada im je teško pa na društvenim mrežama osvane recimo njihova fotografija iz bolničke postelje, ili kada misle da netko s njima istinski proživljava njihove sretne i svečane trenutke krštenja, pričesti, rođendana, novih ljubavi, vjenčanja i raznih slavlja…
Prava je istina da je rijetko koga briga za sve to. Nećemo valjda biti toliko naivni da tražimo nečije sažaljenje zbog naše boli ili nečiju radost zbog naše radosti? Većina ljudi potpuno je ravnodušna i na nečiju bol i na nečiju sreću, jer nije njihova vlastita. Narod bi rekao – boli ih ona stvar.
Ljudi malo poskrolaju dok su u nekoj čekaonici ili na toaletu te potom žure natrag, dalje u svoje živote koji ih nestrpljivo čekaju. Previše je onih koji se raduju tuđim nevoljama i zavidni su nečijoj sreći. Zato je pametno šutjeti u obje krajnosti. Privatnost bi trebala biti i ostati privatna stvar svakog čovjeka.
Kolektivna svijest i međusobna povezanost među ljudima odavno su iščeznule. Sada imamo to što imamo, vječne glupe podjele među ljudima na bilo kojoj osnovi, mramornu otuđenost u realnom svijetu nasuprot ovom lažnom virtualnom, netrpeljivost među ljudima i nimalo osjećaja za druge ljude. Sramotno i porazno.
Kao društvo smo pali na ispitu ljudskosti. Čast divnim izuzecima, humanim, pravednim i savjesnim ljudima koji su spremni primijetiti, osjetiti i razumijeti nečiju bol kao da je njihova vlastita i radovati se nečijoj sreći kao da je njihova vlastita. Bog neka ih čuva i neka ih blagoslovi. Divan je to osjećaj poznavati te divne iznimke i biti jedna od njih. Budimo stoga iznimka, a ne pravilo, jer današnja uvriježena pravila ‘podobnog hladnog ponašanja’ čine monstrume od ljudi.
Nemojmo težiti biti ukalupljeni u izvrnute vrijednosti ovog posrnulog svijeta kojega vode luđaci i manijaci. I ne gubimo nadu u ljubav i ljudskost unatoč psihopatima koji sustavno rade na tome da nam do kraja isperu mozgove i pretvore nas u bezosjećajne robote.
Nada u bolji svijet nikada neće umrijeti. A bolji svijet mogu izgraditi samo ljudi, a ne neljudi.
