Dragi znani i neznani prijatelji, zbog poruke jednog prijatelja kojega neću imenovati, a u kojoj mi se požalio na svoju samoću koju trenutno osjeća i koja ga čini tjeskobnim, pišem ovih nekoliko redaka – o samoći koju svi ponekad osjećamo nasuprot sjedinjenosti i zajedništvu s drugima, baš kao što svi imamo i dobre i loše dane. No, ako i dođu ti loši dani, sjetimo se da uvijek postoji netko koga volimo i tko nas voli. Baš uvijek.
Upućeni smo jedni na druge. Budimo si dobri. Ne gradimo zidove i ograde u našim odnosima, već mostove kada god je to moguće. I, neka nitko nikada ne bude sam. Svjetlost novog dana uvijek će nam donijeti novu nadu, novu vjeru u život i novu šansu za osmijeh na svakom licu. Ne težimo samo svojoj sreći, već i sreći drugih ljudi, jer jedino u zajedništvu s drugim ljudima možemo uživati u životu i svemu što on pruža. Vjerujmo u postojanje divnih, dobrih ljudi i uvjerit ćemo se da je to istina – da na svijetu stvarno ima dobrih ljudi. Budimo jedan od tih ljudi.
Sreća nije nešto što se prisvaja za sebe, već nešto što se dijeli s drugim ljudima. Nitko na pustom otoku ne može i neće biti sretan. Staviti nekome osmijeh na lice. Pomoći nekome. Koje li sreće. Svaki osmijeh kojega smo nekome podarili, vratit će se nama. Svatko tko daruje ljubav, ljubav mu se vraća. Darujmo jedni drugima ljubav. Darujmo jedni drugima lijepe riječi. Darujmo jedni drugima što god možemo, ali neka to bude nešto lijepo i ugodno čime ćemo jedni drugima uljepšati živote. To je predivan osjećaj koji iscjeljuje svakoga od nas.
Ovih dana zbog par kišnih kapi, mnogi ljudi su se žalili na pritisak i loše vrijeme, jer to je u ljudskoj prirodi, da uvijek nađu nešto na što će se požaliti, a vremenska prognoza uvijek se tu nađe prva na meti, valjda tako ljudi najlakše razbijaju led- Tko o čemu ljudi o vremenu….kako je vruće, to nije normalno, kako je težak dan, strašan je pritisak pred kišu, opet ta kiša, to nije snijeg, to je bljuzga, nema više pravog snijega…. No, jedan običan kišni dan nije nešto što nas može omesti u dobrom raspoloženju ako mi tako odlučimo. Taj isti običan kišni dan može u trenu postati vrlo neobičan i čaroban. Mi smo ti koji odlučujemo.
Sjećam se jednog lijepog kišnog dana i mog ponovnog susreta s mojim starim i jako dobrim prijateljem nakon dugo vremena koji mi je bio uljepšao dan i vratio svjetlost u moj život. Evocirali smo naše uspomene i šalili se kao i uvijek kada smo skupa.
Ako je i bilo suza, od kišnih se kapi nisu vidjele, a naš smijeh oduvijek je znao rastjerati sve oblake koje život ponekad stavlja nad sve nas.
Novi dani uvijek će nam donijeti nove prigode za nove susrete i nova ugodna druženja. Svaki novi dan isprepleten nekim uvjetno rečeno starijim danima zrači nekom posebnom toplinom i energijom. To su naše uspomene koje sjaje i traju kroz nas, podsjećajući nas da vrijeme može trajati ako tako odlučimo. To je naše vrijeme koje i danas traje. Ono je još uvijek u nama. I mi u njemu. U tom smislu, kada se isprepliću i prošlost i sadašnjost i budućnost, za vrijeme bismo mogli reći da je samo varka i da je jedino vječnost zapravo stalna i postojana.
Fragmente vremena volimo prisvajati, zvati ih ‘našim vremenima’ jer su ta vremena posebna i nešto nam znače. To su naši trenuci posebne sreće kada intenzivno proživljavamo svaki trenutak, kada istinski živimo.
Vraćam se tom lijepom kišnom danu i tom posebnom susretu sa starim prijateljem kojeg i danas pamtim. Što učimo iz takvih posebnih susreta? Nakon takvih lijepih i ugodnih susreta, putujemo dalje sretni, znajući da je to vrijeme o kojem pričamo s dragom osobom jedno posebno vrijeme u kojemu smo bili posebno sretni, a da to nismo ni znali, ali koje upravo zbog toga još uvijek imamo i ne damo ga nikome, jer živi u nama, dio je nas. To vrijeme oživljava svaki put kada smo zajedno s bliskim ljudima s kojima smo ih proživjeli.
Jedan je život. Niti jedan dan neće se ponoviti nikada više, ali ostat će u našem sjećanju i davati nam snagu za dalje. Vrijeme može i ne mora biti varka. Sve ovisi o nama samima. Vrijeme za sreću je svako vrijeme koje odlučimo učiniti posebnim.
Dani koji se pamte su oni dani u kojima smo bili posebno sretni. Takvi posebni dani su naši pravi rođendani, dani u kojima intenzivno proživljavamo svaki trenutak života i osjećamo se kao da smo uronjeni u vječnost. Potrudimo se da takvih posebnih dana koje ćemo pamtiti zauvijek bude što više, a što manje onih koje uzimamo zdravo za gotovo, puštajući ih da samo prođu pokraj nas bez da smo u njima istinski živjeli i postojali, pustili korijenje u svakome trenutku i imali širom otvorene oči dok nam je srce jako kucalo, a vid bio kristalno jasan…
U vrijeme prije interneta, u naše smo spomenare kao djeca jedni drugima često znali napisati: “Prijateljstvo je zvijezda koja život krasi. Treba je čuvati da se ne ugasi.” Divna je to misao koju kao djeca nismo mogli razumjeti kao što to možemo danas, kada smo uspjeli sačuvati sva ona iskrena prijateljstva koja su krasila te divne nevine dane i koja i dan danas krase naše živote. To su ona prijateljstva u kojima se međusobno zrcalimo, ispreplićemo, razumijemo bez riječi, dok brojne uspomene u obliku suza radosnica klize niz naša lica, podsjećajući nas da je vrijeme prijatelj života kada smo bliski jedni s drugima i kada nitko od nas nije sam, kada znamo da negdje postoji netko tko nas voli i misli na nas kao i mi na njega, netko u čijim očima možemo vidjeti svoj život, kao i on svoj u našima.
Nema tog vremena koje može pobijediti trenutke vječnosti koje dotičemo kada se istinski volimo, jer ljubav je vječna. Te niti vječnosti osjećamo kada do kraja dajemo sebe bliskim ljudima dozvoljavajući i njima da nam se otvaraju i daju nam sebe, povjeravajući nam svoj život u ruke. Nemojmo dozvoliti da se netko od naših prijatelja osjeti tjeskobnim u ovim čudnim vremenima digitalnih prijateljstava. Budimo jedni drugima pravi prijatelji u stvarnom svijetu, prijatelji koji su spremni biti tu jedni za druge i podsjetiti jedni druge koliko se volimo i koliko jedni drugima značimo.
