- Elia Pekica Pagon
- Arhiva portala Epoha, Pixabay
Listajući po starim fotografijama na kojima vidim nasmijana lica opuštenih ljudi, zastajem i pitam se – zašto takvih opuštenih i bezinteresnih druženja više nema? Vrijeme kao da je netko ubrzao i ljudi više nemaju vremena opustiti se i predati se druženju kao takvom – druženju radi druženja, a ne druženju iz nekog interesa.
Nastavljam gledati fotografije jednog drugačijeg vremena prije masovnog skrolanja za vrijeme sjedenja u nečijem društvu i gledajući u njih, ulazim u njihovu dušu svim svojim bićem pokušavajući ih oživjeti u sebi, pokušavajući se sjetiti kako sam se osjećala u svakome od tih trenutaka zaustavljenih foto objektivom. Otkrivam blago.
To su bili trenuci u kojima je svatko bio prisutan u tom trenutku sto posto, bez da je gledao u zaslon svog mobitela. Ne možemo sjediti kraj nekoga i biti bliži s nekim tko je na mobitelu, nego s nekim tko je tu kraj nas, a to su nažalost događa iz dana u dan.
Ništa nije slučajno. To je paradoks vremena u kojemu živimo u kojemu se sustavno radi na otuđenju među ljudima. Danas je istodobno i divno i bolno sjetiti se vremena dok su ljudi još uvijek bili ljudi u punom smislu te riječi, potpuno svjesni trenutaka koje proživljavaju i koji se više nikada neće vratiti, dok su svim svojim bićem živjeli sve svoje trenutke, bilježeći ih i fotoaparatima u trenucima naglašene radosti i sreće.
Nisu nam bile potrebne ni aplikacije ni sva tehnološka pomagala kojima se danas služimo i bez kojih više ne možemo funkcionirati. Bili smo potrebni samo jedni drugima i to nam je bilo dovoljno. Živjeli smo stvaran, opipljiv život i bili fizički dostupni jedni drugima, opipljivi, stvarni, a ne virtualni.
Danas smo avatari, a ne ljudi. Avatari koji jedni drugima poklanjaju ili uskraćuju lajkove na društvenim mrežama, ovisno o raspoloženju i čestitaju jedni drugima rođendane putem društvenih mreža, jer su nas iste i podsjetile kada je nekome rođendan, jer tko bi sve to zapamtio. Svoju smo pamet prodali umjetnoj inteligenciji koja misli umjesto nas. Ljudi se odriču vlastitih mozgova. Kako otužno. Više vrijedi jedan dobar stari rođendanski tulum uz dobru glazbu i dobro društvo od sto Facebook čestitki. Blagdani su se pretvorili u tipkanje po mobitelima, dok sjedimo za obiteljskim stolovima ne primjećujući ljude oko sebe.
Ah, koliko mi danas vrijede te stare fotografije, zahvalna sam što ih imam. Vraćaju me u vrijeme stvarnoga života.
Predivne su to uspomene na vrijeme prije nevremena i na život koji je bezbrižno cvao za razliku od života koji vene, jer danas živimo u potpuno drugačijem svijetu punom ukočenih i izvještačenih društvenih maski u kojemu su slobodna, bezbrižna druženja i radost luksuz rijetkih privilegiranih ljudi, jer više kao obični ljudi koji nemaju deset tjelesnih čuvara oko sebe nismo sigurni ni na događanjima, ni na ulicama ni na trgovima…
Moćnici su radost sačuvali i osigurali samo za sebe i svoje bližnje, a nama ostalima zasuli su ubojice, psihopate i poremećene ljude po svim gradovima, tako da je i običan odlazak u trgovinu postala avantura. Ideš ulicom i ne znaš tko su svi ti ljudi koji hodaju ulicama. Jesu li uopće normalni, kada se zna da se ljudi opasni po okolinu puštaju na slobodu iz institucija predviđenih za njih?
Vladari na sve moguće načine rade na tome da nas poput kanarinaca zatvore u krletke u kojima ćemo jesti zrnje koje nam oni serviraju i biti sretni mali robovi s krilima koja nemaju pravo na slobodan let.
Moćnici žele posijati strah i nepovjerenje među ljude i uspijevaju u tome, a taj strah i tu nesigurnost začinili su još i visokim troškovima života da nas dodatno nagrade blagodatima vrlog novog svijeta. Opravdanja za to su im šuplja i prava je istina da ih uopće nemaju. Prava je istina da su svi oni prodane duše koje gledaju samo sebe i svoje bližnje. Za njih se ne moramo brinuti, oni su dio tog pokvarenog sustava i njima će uvijek biti dobro, jer su zaštićena, privilegirana vrsta ljudi.
Pitajmo se radije što će biti sa svima nama? To je pitanje svih pitanja. I, zašto dozvoljavamo da nam moćnici rade to što nam rade? Zašto smo im dozvolili da nam ukradu osmijehe i osiguraju ih samo za sebe? Stalno nam nečim novim zagorčavaju živote. Zar su im tužna i zabrinuta lica građana nekakva inspiracija? Pa kome tuđa nevolja može pričinjavati sreću? Samo zlim ljudima koji se hrane tuđim nedaćama. Dobar čovjek u stanju je radovati se tuđoj sreći, no oni koji vladaju svijetom to ni u kojem slučaju nisu.
Znamo da su naši političari samo marionete u rukama globalnih moćnika, ali to im ne može biti izgovor da rade na pauperizaciji i otuđenju vlastitog naroda, utjerujući nam strah u kosti. Ipak postoji neki minumim sigurnosti građana koji bi morao biti osiguran kako bismo ponovno mogli biti opušteni i bezbrižno živjeti naše trenutke, možda i neovisni o skrolanju koji je dio plana da se što više udaljimo jedni od drugih u fizičkom smislu iliti u materijalnom, stvarnom svijetu.
Gdje su ta vremena bezbrižnosti, opuštenosti i spontanih druženja? Ostala su daleko iza nas. Ostala su zabilježena na starim fotografijama koje danas gledamo nekim novim očima. Danas su te fotografije više od sjećanja, one postaju dokument vremena koje je u svakom smislu bilo naše, jer smo ga živjeli svim svojim bićem i bili prisutni u svim trenucima.
Sve se promijenilo na gore. Ali, eto, ostala su nam zato divna sjećanja dok gledamo kako se provući kroz još jedan ljetni dan… Vrijeme se nekada živjelo, a danas se svjesno ubija. Jadni ljudi kada prođe još jedan da uopće više ne žale za izgubljenim vremenom, već kao da su sretni da su svojim odsustvom iz vlasititih života ubili još jedan dan. Ubijanje vremena postalo je trend. Super, još jedan dan smo ubili, idemo dalje ubiti još koji. Vrijeme ne vrijedi niti malo. Vrijedi biti odusutan iz vlastitoga života, vrijedi ubijati vrijeme, to se od nas traži. Jer vrijeme koje se ne živi je unaprijed mrtvo, ubijeno, beživotno, zar ne?
Ljudi gube fokus, gube razum, postaju odsutni, pate od poremećaja pozornosti pretvarajući se u zombije i automatizirane robote, gubeći sposobnost kritičkog razmišljanja i postajući svakim danom sve podložniji manipulaciji i indoktrinaciji. Od nas se traži odsutnost duha i neznanje, hipnotizirano prolaženje kroz trenutke koji odlaze u nepovrat dok kazaljke sata neumitno bježe dalje, ne pitajući nas za mišljenje. S neznanjem, odnosno s ispranim mozgovima postajemo sigurni da smo ukalupljeni u današnje vrijeme u kojem bezvrijednosti postaju nove vrijednosti, u kojem sljepoća postaje novi vid, gluhoća novi sluh, a abnormalnosti nove normalnosti.
Umjesno da razgovaramo jedni s drugima, mi skrolamo po zaslonima mobitela s onim poznatim odsutnim pogledom, potpuno odvojeni od naših životnih trenutaka, od stvarnog života kao takvog, od svijeta kao takvog te od prirode čiji smo svi mi sastavni dio. I tako u našoj odsutnosti duha prolazi još jedan ljetni dan. Na kraju dana konstatiramo kako je vruće i kako nas ubija sparina pa s gorčinom prebiremo po visokim računima za režije od prošlog mjeseca, pitajući se – upaliti klimu ili ne? Rashladiti se malo ili se nastaviti kuhati i kupati u vlastitom znoju? Zar je to život dostojan čovjeka?
