- Elia Pekica Pagon
- Arhiva portala Epoha
Često pričamo o tome kako su podjele razorne za društvo, a u biti ne razmišljamo o tome kako je ljude nevjerojatno lako podijeliti, odnosno kako su sami skloni prokazivanju jedni drugih, što je u posljednje vrijeme najviše bilo vidljivo u vrijeme pandemije kada su se ljudi preko noći podijelili oko maski, PCR testova i cjepiva.
Kao i u svim podjelama, sjetimo se, jedni su bili za, drugi protiv, ratujući bezglavo na društvenim mrežama i u stvarnosti jedni protiv drugih, a najzanimljivije od svega bilo je to što su od strane obje zaraćene strane bili napadnuti oni ljudi koji su zagovarali pravo na izbor – što je u biti jedini ispravan stav koji svakome čovjeku dozvoljava da sam bira što će poduzeti sa sobom, kojim će putem krenuti, kako će se ponijeti prema svome tijelu i životu kao takvom. Pravo na izbor je u prijevodu pravo na slobodu svakog čovjeka koju distopijski svijet (čitaj: globalni zatvor s nevidljivim, ali vrlo snažnim rešetkama) ne dozvoljava.
‘Kako se samo netko usuđuje zagovarati pravo na izbor’, pitali su se svi oni koji su spremno bili zauzeli strane u toj više nego apsurdnoj pandemijskoj podjeli, još jednoj u nizu brojnih drugih jednako apsurdnih podjela. Kakvo pravo na izbor, u distopijskom svijetu nitko nema pravo na izbor i to smo prvi puta na svojoj koži osjetili upravo u vrijeme pandemije. Bilo je zastrašujuće svjedočiti brutalnosti koja se preko noći probudila u mnogim ljudima oko nečega kao što je cjepivo – što je svima bila nepoznanica osim kreatorima istog.
Veliki broj ljudi očito teško prihvaća postojanje ljudi koji su drugačiji od njih. Ljudi jedva čekaju nekoga prokazati na temelju bilo čega. Svatko je na nečijoj meti, jer se po nečemu razlikuje od njega. Mogli bi sad u nedogled nabrajati što sve ljudi pronalaze kao izgovor kako bi nekoga prokazali, ali nećemo ići predaleko. Ilustracije radi, navedimo samo neke primjere…
Pušači često ratuju protiv nepušača i obratno. Vegani obično ne vole ljude koji konzumiraju mesne proizvode i obratno. Uvijek si kriv u nečijim očima, jer nemaš njegov ili njezin životni stil ili pristup životu, jer ne slušaš sličnu glazbu kao oni ili ne voliš filmske žanrove koje oni vole, o stavovima da ne govorimo. Kriv si ako voliš životinje i prokazat će te netko tko ne voli životinje, a istovremeno se pravi kako jako voli ljude. U novo-normalnom svijetu (čitaj: abnormalnom) kao da ljubav prema životinjama automatski isključuje ljubav prema ljudima i obratno. Ljudska glupost doista nema granica. Udomitelji napuštenih životinja ratuju, pak, protiv vlasnika čistokrvnih ljubimaca. Tu su, nadalje, vjernici i nevjernici, lijevi i desni, bogati i siromašni, obrazovani i neuki, korisnici farmaceutskih proizvoda i pobornici prirodne medicine,…stotine novih razloga da ljudi jedni druge ne podnose.
Nitko nije pošteđen. Ljudi bi mijenjali jedni druge, pretvarali ih u sebe, svoje osobne obiteljske povijesti nametali bi drugim ljudima koji imaju svoje obiteljske priče. Ne možemo svi biti isti niti imati jednak pristup životu i jednake stavove. To je nemoguće. I glupo je gubiti vrijeme na to. Nitko u toj priči ne može biti pobjednikom. S podjelama svi gubimo. I svatko na kraju ostaje sam. Nitko nikome ništa neće dokazati. Svi će samo gubiti dragocjeno vrijeme. S podjelama među ljudima profitiraju jedino oni (ne)ljudi koji vladaju svijetom. Narod ostaje gubitnikom. Uvijek ćemo naći nešto oko čega bismo se mogli podijeliti. Ali, zašto umjesto toga ne tragamo za nečim što nas spaja? Zato što nam je sustav putem svojih medija naredio da se moramo tako ponašati? Zar smo toliko naivni da ne vidimo što se zapravo događa? Život je tako kratak. Zar ćemo nastaviti i dalje bespotrebno gubiti vrijeme tražeći nove razloge koji će jednog čovjeka dodatno udaljiti od drugoga?
Moćnici strašno vole kada su ljudi podijeljeni po bilo kojoj osnovi. Oni neumorno pokušavaju putem svoje globalne propagande nametnuti novo bezglavo jednoumlje kao jedini model preživljavanja u distopijskom svijetu, što će ljubitelji zone komfora jedva dočekati prihvatiti pa će spremno, poput vojske ići u napad na sve one ljude koji žele nastaviti misliti svojim mozgovima i koji neće svoje umove olako položiti na žrtvenik ‘vrlog novog svijeta’ te svoje postojanje na ovome svijetu samo tako staviti u službu moćnika u zamjenu za mrvice kruha.
Zar ćemo se početi jedni drugima ispričavati što uopće postojimo ili ćemo konačno početi jedni druge uvažavati? Distopijski svijet ne štedi nikoga. Vidjeli smo kako to izgleda u praksi – za vrijeme recentnog društvenog testa poslušnosti, odnosno društvenog eksperimenta kojemu smo svi bili izloženi. Vidjeli smo kako to izgleda kada se ljudi preko noći okrenu jedni protiv drugih.
U takvim društvenim eksperimentima za koje se lako nađe izgovor, ljudi obično gube kada su njihovi međuljudski odnosi već unaprijed poljuljani, a mostovi između njih porušeni. Čovječanstvo je nažalost u tom najrecentnijem društvenom testu poslušnosti prema sustavu uspješno položilo taj test, ali je palo na testu ljudskosti, što je više nego žalosno.
Nije pobijedila ljudskost, već neljudskost. Nije pobijedilo pravo na izbor i međusobno poštovanje među ljudima, već biranje strana. Nije pobijedilo mišljenje svojom glavom, već bezumno jednoumlje. Nije pobijedila ljubav, već mržnja i netrpeljivost među ljudima. Brutalan je to i nemilosrdan svijet, što se već danas osjeća na svim društvenim razinama.
Ljudi svojim međusobnim sukobljavanjem oko trivijalnih stvari sami stvaraju izvrsno plodno tlo za nove društvene eksperimente kojima će biti izloženi u bliskoj budućnosti. Paradoksalno je da novo-normalno jednoumlje svoje uporište pronalazi u različitostima koje su poput kosti bačene među ljude kako bi se oko njih svađali i sami sebe uvjeravali kako su upravo zbog njih slobodni, jer mogu slušati glazbu koju vole ili jesti hranu koju vole. No, varljiva je to sloboda. U bliskoj budućnosti po svemu sudeći ljudi će morati konzumirati hranu koju će moćnici odrediti. Sjetimo se priče o kukcima koji su već postali sastavnim dijelom pojedinih prehrambenih proizvoda bez da nas je itko išta pitao.
Pitanje koje nam se ovdje svima nameće je – sviđa li nam se takav razoreni i bešćutan svijet u kojemu se čovjek preko noći pod nekim apsurdnim izgovorom može okrenuti protiv drugog čovjeka ili želimo da preživi ljudskost? Želimo li biti ljudi sukoba, ili mirotvorci? Želimo li jedni druge gledati preko nišana i ubijati jedni druge pogledima ili promatrati jedni druge očima u kojima stanuje ljubav, milujući se pogledima?
Nakon svega, za sve su nam uvijek krivi političari na lokalnoj i globalnoj razini, jer oni nas od pamtivijeka planski dijele po ideološkom ključu kako bi sebi osigurali ostanak na vlasti ili ulazak u politiku kao najveće leglo nesmetane i legalizirane korupcije i kriminala. Licemjerje političara je jedna konstanta koju bismo trebali znati iskorijeniti, a u tome ovako razjedinjeni nikada nećemo uspjeti.
No, osim notornih političara, za mnogo toga krivi smo i mi sami kada ne znamo poštovati jedni druge i prihvaćati jedni druge onakvima kakvi jesmo. Kada bi ljudi počeli jedni druge cijeniti, shvatili bismo da je moć u našim rukama, a ne u rukama iskompleksiranih moćnika koji svoje komplekse liječe nekakvim svojim tobože visokim pozicijama, iako i sami znaju da do njih više nitko ne drži, jer se zna tko su i što su ti ljudi i kakvi su njihovi osobni ciljevi.
Svaka, pa i najmanja društvena podjela dodatno razara ovo na sto načina razbijeno društvo i čini nemogućim bilo kakvo ujedinjenje građana oko bilo čega. Ako je svatko na svačijoj meti, tada ni oko čega dogovora nema niti će ga ikada biti. Cilj distopijskog svijeta je ubijanje bilo kakve, pa i najmanje ljudskosti, čemu naivni i zavedeni ljudi sami doprinose napadajući jedni druge zbog bilo kakve međusobne različitosti. Moćnici to i žele, to im ide na ruku. Oni ne žele da se volimo i poštujemo jedni druge.
Po diktatu s vrha piramide, veliki bi broj ljudi, čini se, krojio svijet prema sebi, prokazivao druge ljude, diskriminirao ih i posve neutemeljeno ih etiketirao. Mali je broj ljudi spreman prihvatiti da na ovome svijetu žive razni ljudi raznih životnih stilova i pristupa životu. Mali je broj ljudi koji istinski žele biti slobodni od bilo kakvih okova. Previše je onih ljudi koji tragaju za lažnom srećom kratkog i varljivog sjaja i koji svjesno žele biti lažno sretni, bezglavi i poslušni robovi sustava. To ropstvo lažne sreće toliko im se sviđa da su spremni na sve kako bi ušli u taj ekskluzivni klub robova. Da. Lažna i varljiva sreća primamljiva je velikom broju ljudi koji svojim idiotizmom sve nas ostale vuku u blato.
Razlike među ljudima nikako ne bi smjele biti podloga za bilo kakve međusobne uvrede i podjele, sve dok se nitko ne osjeća ugroženim od strane nečijeg ponašanja. Kao i u vrijeme pandemije, kod svih podjela uvijek najgore prolaze oni ljudi koji zagovaraju pravo na izbor – nečijih životnih uvjerenja i pristupa životu na bilo kojem polju.
Slijepi zagovornici podjela ne podnose ljude koji nemaju potrebu za tim istim podjelama i koje ih smatraju idiotizmom i čistim gubitkom dragocjenog vremena koje može biti uloženo u puno humanije i kreativnije pothvate i dobra djela. Dobra djela ispunjavaju čovjeka posebnim osjećajem sreće i zadovoljstva i jedina su naša valuta za vječnost i jedina naša karta za izlaz iz ovozemaljskog pakla. Što više dobrih djela sakupimo tijekom ovozemaljskog iskustva, to će nam ovaj svijet biti zahvalniji, vječnost ugodnija, a jastuk za vječni san udobniji.
Počnimo razmišljati o svemu onome što nas spaja, o našim zajedničkim ciljevima, željama i potrebama i prestanimo se već jednom valjati po blatu apsurdnih podjela koje samo idu na ruku zlotvorima koji su na ovaj svijet došli širiti mrak, a ne svjetlo. Distopijski svijet žarko želi da budemo bešćutni jedni prema drugima, da jedni druge ubijamo pogledima, da jedni druge mrzimo, da jedni po drugima gazimo, da jedni druge pljujemo i vrijeđamo kako bi se s vrha piramide moći lakše upravljalo svima nama. Sve te međusobne ljudske pakosti samo dokazuju kako je sjeme zla vrlo uspješno posijano među ljude. Robovi zla svakim se danom svim silama bore protiv svega dobrog. Ne budimo im saveznici. Ne dajmo im gušta. Budimo na strani dobra. Izađimo kroz nevidljive rešetke globalnog zatvora na slobodu i svjetlost dana.
Pogledajmo samo u što se naše društvo pretvorilo. Sjetimo se animiranog filma Stevea Cuttsa pod znakovitim i prije svega ironičnim nazivom ‘Happiness’ (Sreća) koji izvrsno oslikava hipnotizirano bezglavo mnoštvo poslušnika koji svi žive na jednak način jureći kroz život za materijalnim (bez)vrijednostima bez imalo želje da se trgnu iz tog mračnog sna i krenu u potragu za smislom života i duhovnošću.
Umjetna je to sreća koju suvremeni čovjek pokušava uhvatiti za rep, dok mu ona stalno izmiče iz ruku. Kratkotrajna je i varljiva. Prava je sreća nešto posve drugo, nešto što nema cijene, nešto što spava u svima nama, a to je ljudskost. Čovječanstvo se svakim danom sve više odriče ljudskosti, kao po nekom naređenju, a to ne može dobro završiti. Ako nastavimo ići putem kojim smo krenuli dok netko sa svima nama želi upravljati daljinskim upravljačem i ako se na vrijeme ne probudimo iz tog mračnog sna, loše nam se piše.
Možda je utopijski sanjati bolji svijet, pun međusobnog razumijevanja i ljubavi među ljudima, ali kada znamo da je moguć, tada je teško prestati vjerovati u njega. Zašto bismo išli na ruku mračnjacima i zlim silama, kada možemo ići na ruku jednom svijetu punom dobrote, suosjećanja i ljubavi? Ključ uspjeha je u svima nama. Oni ljudi koji su sebi svjesno dozvolili da budu zavedeni i hipnotizirani od strane globalne diktatorski nastrojene propagande jedinstvenog životnog stila međusobno otuđenih ljudi koji jure za nečim, a da ni sami ne znaju za čime, jednoga dana kada se probude iz tog hipnotičkog sna nikada sebi neće moći oprostiti što su dobar dio života proveli služeći silama zla i pomažući mraku da pobijedi svjetlost.
U teškim je vremenima najlakše biti poslušna kukavica (čitaj: prodana duša), a najteže biti hrabar čovjek koji se ne boji misliti svojom glavom, makar njegovo ili njezino mišljenje i ponašanje bilo protivno stavu nametnute nam struje mišljenja i ponašanja. Ljudskost će pobijediti distopiju i svjetlost će pobijediti mrak jedino ako se svatko od nas svakog jutra sjeti da je ipak prije svega čovjek i da bi se u skladu s time trebao i ponašati. Tako je malo potrebno da se rodi novi, bolji svijet. Dovoljno je samo sjetiti se da smo ljudi, a to nije mala stvar.
