- Elia Pekica Pagon
- Arhiva portala Epoha, Pixabay
Isprogramirani svijet poslušnika koji vole biti vođeni vuče nas u ponor. Živimo u svijetu punom isprogramiranih ljudi koji vole biti manipulirani i vođeni od strane sustava i što više ima tih slijepih isprogramiranih poslušnika koji pod svaku cijenu žele biti podobni i ukalupljeni u mnoštvo (čitaj – utopljeni u toj hipnotiziranoj masi ugašenih mozgova), to gore po sve nas ostale koje će to mnoštvo idiota odvesti u ponor ako ih u tome ne spriječimo.
Poslušnici ne žele uključiti svoje mozgove, već žele živjeti bez njih. Njih mozak kao takav samo opterećuje. Vole naredbe. Vole biti vođeni. Žele nastaviti slušati naredbe i ne žele biti probuđeni. U tome je tragedija čovječanstva.
Pitanje svih pitanja je – kako probuditi nekoga tko ne želi biti probuđen? Kako otvoriti oči nekome tko ih želi držati zatvorenima, jer mu je tako naređeno? Kako nekome tko voli živjeti u laži reći istinu, bez da pobjegne od tebe kao vrag od tamjana?
Većina ljudi je komotna i želi da ih netko vodi, jer ne znaju i ne žele upravljati vlastitim životima. Faktor rizika je ono što im utjeruje strah u kosti. Oni žele maksimalnu sigurnost. Njihovi životi su ravna cesta, a njihovi dani nalik su jednom te istom danu koji se ponavlja, kao u fantastičnoj romantičnoj komediji ‘Groundhog Day’ (1993.). No, u toj odličnoj komediji glavni lik Phil Connors se ipak odluči probuditi i promijeniti te mu se automatski dani počinju mijenjati na bolje razlikujući se jedan od drugoga, a njegov život napokon poprima obrise stvarnoga života, a ne blijede, automatizirane i bezlične rutine.
Kupljeni poslušnici koji su već odavno prodali moćnicima svoje duše na tržnici duša, već sada znaju kako će izgledati njihov dan za deset dana, za nekoliko mjeseci i godina. Cijeli život im je unaprijed nacrtan iliti zacrtan. Jer, najvažnija im je sigurnost, makar i pod cijenu gubitka vlastitog mozga. Što će njima mozak, to bi ih samo opterećivalo, da ne daj Bože moraju sami donositi neke važne životne odluke koje su možda rizične, to bi ih ubilo u pojam.
Poslušnici su najsretniji kada ne moraju ni u o čemu razmišljati i kada netko drugi donosi odluke umjesto njih, a na njima je da samo slijepo slijede naredbe nadređenih, u prijevodu moćnika, vladajućih, nazovimo ih kako hoćemo.
Uostalom čime bi ti ljudi uopće razmišljali kada niti nemaju mozga? A o srcu i duši da i ne govorimo. To bi ih potpuno uništilo, zato su se i toga s radošću riješili. Kojim bi im to tek teret bio. Ne daj Bože da moraju prema nekome nešto osjećati ili se duhovno razvijati i uzdizati. Na njima je da idu svakim danom idu samo sve više prema dolje i tonu sve dublje u ponor ništavila.
Poslušnici su najveća opasnost po svako društvo. Ti komotni ljudi, konformisti, bezlični, bezglavi, indoktrinirani ljudi koji su se bez imalo problema odrekli svog vlastitog mozga i koji svoje živote bez razmišljanja stavljaju u ruke vrlo dvojbenih vladara svijetom dovode u opasnost sve nas ostale, jer predstavljaju masu koja prema potrebi o mnogočemu odlučuje ako tih poslušnika ima dovoljno puno za izglasavanje neke odluke koja će se u konačnici ticati sviju nas.
Lako ih je prepoznati. Potpuno su bezlični, bezdušni, lišeni bilo kakvih emocija, lišeni bilo kakve empatije, hladni, beskarakterni, često krajnje neobrazovani, neupućeni u bilo što, nezainteresirani za pravu istinu.
Razmišljajući o njima, dolazimo do zaključka da ih je najpametnije izbjegavati, jer su toksični kao i svi ostali otrovi. Takvi su ljudi otrov koji ne smijemo konzumirati ako želimo ostati zdravi i živjeti miran život. Od njih možemo doživjeti samo nešto ružno, oni u svačiji život donose samo nemir i negativnu energiju, zato oprez u odabiru ljudi s kojima se družimo.
Između sigurnosti za koju moraš prodati sebe i nesigurnosti u kojoj ostaješ ti, biram nesigurnost bez imalo straha, jer ne želim da netko sa mnom manipulira.
Stanovnici sfere zvane ‘zona komfora’ spremni su progutati bilo koju laž ako dolazi od strane njihovih vladara (čitaj: vlasnika njihovih života), marljivi su glasači, marljivi pratitelji mainstream medija, marljivi platiše svih računa, marljivi sljedbenici trendova, ukalupljeni, podobni, nalik jedni drugima, gotovo klonirani pa čak i po izgledu. Ne donose nikakve odluke, jer očekuju od sustava da to odradi umjesto njih. Oni ne znaju odlučivati, znaju samo slijediti upute, funkcionirajući poput robota.
Neugodni su, energetski vrlo iscrpljujući za bilo koga tko je energetski osviješten. Često su vrlo nemilosrdni i drski prema drugim ljudima zbog sigurnosti koju su si priskrbili pa misle da zbog te sigurnosti mogu terorizirati i diskriminirati druge ljude koji po njihovu mišljenju nemaju sigurnost koju oni imaju, ali koju su vrlo skupo platili – odričući se samih sebe i svoje osobnosti. Neka njima njihove sigurnosti.
Vrlo su dosadni sugovornici, jer su kao ljudi sami sebi pa tako i drugima vrlo dosadni i zamorni, jer su najobičnije krpene lutke na koncu. Prazni su. U tome je problem. Odrekli su se svega što bi ih moglo činiti ljudima.
Njihov je život, kako rekoh, obična ravna cesta na kojoj nema ničeg uzbudljivog, jedna beskrajna ravna cesta usred pustinje. S lijeve i desne strane te ceste vidi se samo pijesak njihovog ubijenog vremena dok hipnotizirano skrolaju po mobitelima gledajući u njih tupim i praznim pogledima. A svi znamo da ljudi praznih pogleda zapravo nemaju dušu, a nemaju je jer su je prodali vragu, zajedno sa srcem i mozgom.
Nitko normalan ne može dugo razgovarati s lutkama na nečijim koncima, s nekim čovjekom bez mozga i bez emocija, bez imalo duše, s čovjekom koji je prodao sebe Nečastivom kako bi tobože živio nekakav ‘siguran život’.
S one druge strane, u realnom sektoru punom neizvjesnosti – sigurnost kao takva ne postoji. U tom svijetu ljudski životi nisu ravna cesta, već cesta puna zavoja, uspona i padova, rizika, zamki koje treba znati izbjeći, cesta puna grčevite borbe za preživljavanje, puna strasti i uzbuđenja, puna adrenalina, puna izazova koji nas čine ljudima koji su uspjeli odoljeti primamljivim Sotoninim ponudama lažno sretnog života s koncima u njegovim rukama.
Njihove su ceste – ceste na kojima se odvija onaj stvaran život, onaj koji se živi uvijek ispočetka s novim idejama i odlukama, s nepopustljivom vjerom u sebe i Svevišnjeg. Taj je život pun svakojakih iznenađenja, ali je to život u kojem su ljudi doista ljudi sa svojim mozgovima, srcima i dušama kojih se nikada i ni pod koju cijenu neće odreći, jer njihove duše, njihova srca i njihovi mozgovi nisu na prodaju.
