- Elia Pekica Pagon
- Arhiva portala Epoha, Pixabay
Već duže vrijeme primjećujem jedan novi društveni trend, a to je sve veće otuđenje i sramotno odrađivanje međuljudskih odnosa digitalnim putem. Počeli smo jedni druge odrađivati lajkovima, gifovima, emojima i porukama, umjesto da se istinski družimo i uživamo jedni u drugima uživo.
Trebali bismo se svi zajedno upitati – što to u prijevodu znači družiti se iliti praviti nekome društvo? Nemojmo uzimati zdravo za gotovo pojam druženja. To zasigurno nije ono što danas možemo vidjeti na svakom koraku, a to su ljudi zadubljeni u zaslone svojih mobitela. Veći je to problem nego što smo toga svjesni. Ide se prema potpunom otuđenju čovjeka od čovjeka. Ljudi su postali ovisni o mobitelima i aplikacijama. Jedni druge ignoriramo tipkajući po mobitelima i skrolajući po zaslonima istih do beskraja.
Ne znači mi ništa to što je netko fizički prisutan kraj mene, ako istodobno ta osoba komunicira sa svojim mobitelom ili nekim drugim tehnološkim pomagalom umjesto sa mnom i ako se ne gledamo u oči, ako se naše duše ne dotiču na istoj frekvenciji.
Ako se energetski ne dotičemo, to nije pravo druženje, već odrađivanje nekih odnosa koji to u biti više nisu, iako su nekada davno možda to i bili. Jednako tako nije pravo druženje odrađivanje nekih odnosa putem poruka kojima jedni drugima čestitamo rođendane i blagdane, a nismo se istinski družili godinama. Takvi odnosi nikome ne trebaju i nikome neće ni ugrijati srce ni nahraniti dušu. Bolje je biti sam, u tišini svog unutarnjeg mira nego u takvom društvu polu-čovjeka polu-robota. Tko nam je kriv kada smo pristali biti robovi tehnologije. Trebali smo razmisliti zašto nam se sve to nameće kao nužnost…
Razmislimo malo… Ništa nije bez razloga, niti to što u nekoj trgovini svakih nekoliko dana radi neka nova prodavačica, niti to što nam poštu svako malo donosi neki novi poštar, niti to što u nekom omiljenom nam restoranu svako malo rade neki novi konobari, niti to što u frizerskom salonu svako malo radi neka nova frizerka koja ne zna baš ništa o našim željama i potrebama pa s njom krećemo u objašnjavanje svega što želimo ispočetka, niti to što nas u našoj lokalnoj apoteci svako malo dočeka nova magistra, niti to što u našem Domu zdravlja svako malo radi neka nova doktorica ili nova medicinska sestra pa im moramo ispočetka objašnjavati sve naše dijagnoze i zdravstvene probleme, a što nam, naravno oduzima i previše vremena.
Taman kada se naviknemo na neku osobu u uslužnim i javnim djelatnostima, dočeka nas neka sasvim nova osoba s kojom tada krećemo ispočetka u objašnjavanje naših želja, potreba i problema. Sve je to isplanirano kako bi se ljudi prestali zbližavati i imati tople međuljudske odnose jedni s drugima.
Sjećam se kako je to bilo nekad. U našoj lokalnoj trgovini radile su iste prodavačice godinama. Svima smo im znali imena, kao i one naša i već pri našem ulazu u trgovinu, one bi počele pakirati sve artikle za koje su znale da ćemo ih kupiti. Na svakom koraku imali smo individualan pristup koji je svima odgovarao. Nije bilo hladnoće u međuljudskim odnosima niti na jednoj razini, već jedino topline i međusobnog poštovanja i razumijevanja.
O dobrosusjedskim odnosima bolje da i ne govorim. Nekada smo živjeli jedni kraj drugih bez da smo zaključavali vrata naših stanova, čak štoviše, držali smo ih otvorenima, jer smo u pravom smislu te riječi bili jedni drugima pravi susjedi, dok danas susjedi jedni s drugima jedva progovore riječ, jedva da se i pozdrave u prolazu, u svakom slučaju ne da nisu što su nekad bili, već čak čekaju prigodu za neki izmišljeni sukob s nekim kako bi time iskazali svoje frustracije. Jadno i žalosno. Jednom riječju – bilo je predivno i neopisivo uživati u toplini međuljudskih odnosa, imati prave prijatelje i susjede. Ima toga i danas, nije da nema, ali ti humani odnosi su nažalost iznimke, a ne pravila. Danas su nažalost hladnoća i rezerviranost međuljudskih odnosa postale pravilo, a toplina i emotivnost naših odnosa iznimka. Pitanje je hoće li buduće generacije ikada osjetiti takvo što, tu toplinu međuljudskih odnosa?
Sjećam se našeg lokalnog poštara iz djetinjstva čiji je nadimak bio Zeko. Svi su ga voljeli, a mi djeca smo ga obožavali, pogotovo kada smo počeli dobivati naša prva ljubavna pisma. Zeko bi nam, kada bi nas vidio da se igramo na ulici, već izdaleka mahao s pismima za nas, a mi bismo mu radosno trčali ususret kako bi nam on uručio kuverte pune šarenih naljepnica i nama poznatih rukopisa. Kada bi Zeko našim bakama i djedovima donosio mirovine, obično bi sjeo s njima za stol i malo popričao, a oni bi mu uvijek dali pokoji dinar, što ga je posebno veselilo.
Jednako sretno smo se osjećali i kada bismo išli u naš lokalni frizerski salon. Svatko bi od nas imao svoju frizerku koja je znala točno što kao klijenti želimo i sve bi one uvijek ispunile naša očekivanja, a mi smo ih za to uvijek nagrađivali.
Moja frizerka zvala se Micika i bila je više nego profesionalna i ljubazna prema meni kao klijentici, a ja sam uvijek iz salona izašla prezadovoljna. Većina ljudi iz moga kvarta išla je istoj zubarici, cijenjenoj gospođi Matković godinama i bili smo više nego zadovoljni njenom ljubaznošću i izvrsnom brigom do našeg dentalnog zdravlja. Bila sam beskrajno tužna kada sam čula da je preminula.
Bilo je više nego ugodno poznavati ljude s kojima smo svakodnevno komunicirali u trgovinama, restoranima, salonima, ordinacijama… To nam je davalo osjećaj prisnosti i pripadnosti našem kvartu i jednih drugima.
Danas su stvari bitno drugačije. Svaki dan oko nas su neki novi, nama strani ljudi. Nema više prisnosti među ljudima u općenitom smislu pa je tako nema čak niti u onim odnosima gdje bismo očekivali da je ima, a to su naša dugogodišnja prijateljstva pa i poneko stečeno kasnije u životu. Rijetki su istinski, topli, pravi međuljudski odnosi koji nam hrane dušu i griju naša srca. Sve je to nekako površno i s nekom rezervom. Nema više ni previše poštovanja, kao ni povjerenja među ljudima, ljudi su postali rezervirani, oprezni, skeptični, zatvoreni, zaključani u svoje digitalne zatvorske ćelije. Boje se otvoriti svoja srca jedni drugima.
Nemojmo odrađivati jedni druge, ne uzimajmo zdravo za gotovo pojam druženja jednih s drugima. Druženje je zamišljeno da u njemu uživamo i izmjenjujemo energiju iskrenog prijateljstva i ljubavi jedni s drugima, a ne da jedni druge odrađujemo, što virtualno, što našim pukim fizičkim prisustvom za vrijeme kojeg ponovno bježimo u digitalni svijet. To nisu međuljudski odnosi i to nije pravo druženje.
Ne može interes biti jedini motiv našeg druženja s nekim. Postoji nešto ljepše i puno važnije od interesa. Postoji činjenica da smo ljudi. Sjetimo se tko smo. Sjetimo se da smo ljudi i da smo upućeni jedni na druge prvenstveno radi dijeljenja ljubavi i empatije, a tek onda na red dolaze razni interesi koji nemaju veze s našim emocijama.
Sve to što činimo je krivo i protivno ljudskosti kao takvoj. Kao da nas je netko isprogramirao da svakim danom budemo sve više otuđeni. Sve to samo nam daje iluziju prijateljstva i nekakvih odnosa koji to u biti nisu.
Ne trebaju nam iluzije, trebaju nam pravi prijatelji koji nas istinski vole i gledaju nas u oči dok s nama pričaju, koji nas slušaju i doista čuju srcem, kao i mi njih, koji s nama plaču kada smo tužni i raduju se s nama kada smo sretni kao i mi s njima. Poklonimo stoga jedni drugima naše vrijeme i našu pozornost.
Napravimo jedni drugima društvo kada god smo to u mogućnosti. Počnimo naše susrete doživljavati kao slavlja života i za vrijeme njih zaboravimo na naše pametne telefone koji su zarobili svu našu pozornost udaljujući nas jedne od drugih. Oni su naša pomagala i sredstva kojima se služimo za razne potrebe, kao što se služimo četkicom za zube, ali nemojmo dozvoliti da mobiteli postanu naši najbolji prijatelji bez kojih ne možemo živjeti, dok istodobno stvarne ljude iz naših života više nismo u stanju doživjeti. Samozvani vladari svijetom žarko žele da budemo što udaljeniji jedni od drugih i marljivo rade na tome. Nemojmo im to dozvoliti i nemojmo raditi sve njima u prilog, već se probudimo iz tog hipnotičkog digitalnog sna ili bolje ropstva i vratimo se prirodi i jedni drugima.
Počnimo ponovno biti ljudi. Počnimo primjećivati jedni druge u prolazu. Počnimo jedni druge gledati u oči koje su ogledala naših duša. Nahranimo duše jedni drugima. Ugrijmo srca jedni drugima. Pružimo jedni drugima ruke i počnimo jedni druge osjećati i suosjećati jedni s drugima. Kada se sjetimo da smo ljudi čija srca tragaju za istinskom ljubavlju, svima će nam životno putovanje postati ljepše i ugodnije.
