Sjetimo se samo koliko je Korona preko noći bila uzburkala duhove pojavivši se na javnoj pozornici kao tabu tema o kojoj se praktički nije smjelo pisati.

Tih smo dana svi na svojoj koži osjetili kako je opasno imati svoje mišljenje i javno ga iznijeti. I ja sam osobno zazirala od te teme, jer sam duboko u sebi osjetila da se radi o nečem puno dubljem od pukog virusa, točnije o nečemu opasnom u društvenom smislu, što će trajno promijeniti sliku svijeta kakvog smo poznavali. Dugo se nisam usudila taknuti u osinje gnijezdo gorućih društvenih tema, upravo iz tog razloga – da ne uzburkam zle duhove koji jedva čekaju napasti nekoga tko ne misli isto što i oni.

No, svi smo mi dio ovog vremena i društva i s vremenom čovjeku postane glupo stalno stajati po strani dok drugi otvoreno iskazuju svoje stavove o aktualnim temama, ne mareći za moguće napade i sukobe sa svojim neistomišljenicima. Moji roditelji, prijatelji i susjedi govorili su mi – “drži se ljubavi, o njoj piši, o svemu piši, samo ne o koroni, to je danas postala jako opasna tema”. Takve sam savjete, eto, dobivala, istovremeno ih propuštajući kroz uši, da nastave svoj put.

Korona je, dakle, nešto o čemu je bilo postalo opasno i govoriti i pisati. Da. Baš opasno. Tako su govorili upućeni, a tko ih je uputio u to, to znaju samo oni.

O kojoj god temi da govorimo, uvijek će postojati ‘oni upućeni’ koji će nam reći o čemu se zapravo radi, ali kako se o tome ne smije javno govoriti. Zašto, pitamo se? Zašto uopće postoje zabranjene i opasne teme?

Mogli smo, dakle, o svemu pisati i pričati, ali ne i o koroni, a ako smo kojim slučajem i progovorili o koroni – to je, ako je suditi po cenzorima, moralo biti strogo u skladu s režimskim izvješćima, sa zadanim narativom, rekli bismo – (ne)vjerodostojno. Nismo smjeli dovoditi u pitanje tzv. ‘zadani narativ’.

No, ja o koroni niti ne pišem, niti sam ikada pisala s medicinskog aspekta. Moja struka nije medicina, već humanističke znanosti. Oduvijek sam pisala samo o ponašanju našeg društva pa tako činim i sada u ovo, kako ga zovu, novonormalno post-pandemijsko doba. Ljudi umiru i rađaju se. Odlaze i dolaze. Jedni ljudi su još uvijek u strahu od raznih opasnih virusa koji se nezaustavljivo šire. Drugi ljudi su još uvijek u strahu od raznih eksperimentalnih cjepiva koja nam stižu ususret.

Hoće li se naši strahovi susresti negdje na pola puta? Ili će nas ti isti strahovi zauvijek podijeliti? Sjetimo se samo ponašanja ljudi koji su cijepljenjem ishodili Covid potvrde. Obilježivši sebe Covid potvrdama, ponašali su se kao Jankec koji se ne brine zbog toga kaj bu mu cug pobegel jer mu je karta v žepu. Sebičnost vlasnika Covid potvrda preko noći ih je učinila privilegiranim ljudima, dok ih je ostatak, tada krajnje diskriminiranog društva želio ukinuti pod svaku cijenu smatrajući ih protuustavnima i krajnje diskriminatornima.  Ulaženjem u naše zdravstvene kartone bila je izvršena invazija na našu privatnost.  

Odjednom kao da su jednom stranom ulice hodali cijepljeni ljudi, dok su drugom stranom ulice, u suprotnom smjeru od njih hodali necijepljeni ljudi. Tako se to činilo u fiturativnom smislu.

A, navodno su i jedni i drugi širili zarazu u jednakoj mjeri. Među preminulima bilo je i jednih i drugih. Nažalost. To su statistike. To su poruke znanstvenika s područja medicine. Čemu sve to, pitala sam se, kao i brojni drugi ljudi.

Nikada do sada nismo se tako brzo i bezumno bili podijelili. Nevjerojatno je kako su pojedini ljudi bili ostrašćeni u branjenju svojih stavova, čak i pod cijenu brutalnog prekidanja dugogodišnjih odnosa i prijateljstava.

Psovke su prštale na sve strane, sklopljene slušalice padale su kao zrele kruške s obiteljskih i prijateljskih stabala, blokirali su se dojučerašnji prijatelji na društvenim mrežama, ljudi su odfrendavali jedni druge kao od šale, pljuvali jedni po drugima bez pardona, samo zbog različitih stavova.

Od svih nas očekivalo se da budemo bespogovorno odgovorni prema onima koji su se već toliko puta do sada pokazali neodgovornima prema nama koji ih plaćamo. Svemu tome i danas svjedočimo, jer uopće ne sumnjam u to da nam naši političari spremaju brojna nova iznenađenja i da će uvijek od nas očekivati jednaku dozu pokornosti.

Pitam se – zašto bismo svi morali isto misliti? Onako poželjno i podobno. Zašto? To je onda nametnuto nam jednoumlje koje podsjeća na neka dobro nam poznata mračna vremena prije ove tzv. demo(n)kracije. I ona prva mračna vremena. I ona druga. Zna se koja. Korona je uspostavila jednu posve novu vrstu diktature – diktaturu s tobože ‘valjanim razlogom ili izgovorom’.  Znači, nije nam više dozvoljeno misliti svojim glavom, niti govoriti o onome što nam se događa i kako to doživljavamo, kao ni propitivati aktualna događanja i odluke vladajće klase. Postoji cijeli niz, cijeli popis tabu tema koje, ako netko takne, ulazi u Zonu sumraka (čitaj: u zamračenje, u sjenu i vječni zaborav).

Korona (pretencioznog li naziva, usput budi rečeno) je s društvenog aspekta bila globalni društveni eksperiment, svojevrsni test poslušnosti tijekom kojeg se ljude navikavalo na strogoću sustava i prijetilo im se gubitkom radnih mjesta (čitaj: egzistencije) ako ne budu poslušni mali šutljivi pijuni koji samo hipnotizirano kimaju glavom i sa svime što sustav kaže se bespogovorno slažu.

Ali, nije Korona bila samo to. Bio je to i medijski eksperiment koji nam je predstavio cenzuru kao glavnog igrača u polju medija, stavivši je u prvi plan medijskog izražavanja i instalirajući je na ulazna vrata medijskog prostora poput nekakve medijske policije koja nije više smjela dozvoliti slobodu medijskog izražavanja, već je počela vršiti selekciju sadržaja po principu podobnosti i podložnosti zadanom narativu. Svi drugi kažnjavali su se niskim cenzorskim udarcima, utuživim uvredama, blokiranjima računa, stranica i grupa na društvenim mrežama, zatvaranjima u digitalne zatvore i tome slično (nabrajanje metoda njihova djelovanja trajalo bi predugo). Zahvaljujući cenzorima demokracija je pokazala svu raskoš svog licemjerja pretvorivši virtualni prostor u medijski gulag s nevidljivim, ali neprobojnim rešetkama.

Prekrasno, zar ne? U međuvremenu stigli su i novi ratovi, nova osinja gnijezda, nove goruće teme koje je ponovno opasno taknuti. Klimatske promjene su također tabu tema. Ako se usudiš pisnuti o tome na neki svoj način, a ne na način koji je zadan, razapet će te.

Zato, piši o ljubavi, o jesenjem lišću i kišama, samo piši, ali u goruće teme s crne liste cenzora ne diraj. Zna se tko jedini može i smije bez ikakvih problema o tome danonoćno i nadasve “vjerodostojno” pisati i govoriti – netko tko je za to jako dobro plaćen, čiji je mozak u potpunosti ispran i tko je beskrajno poslušan i podložan sustavu i još k tome valjda peterostruko cijepljen protiv svih mogućih virusa. Pa, da. A kada ponovno dođe do neke izvanredne alarmantne zdravstvene krize, obični smrtnici iz zone lažnog komfora mogu samo staviti povez preko očiju, zaštitnu masku preko lica i stati u red za novu dozu nekog cjepiva za tko zna koji virus.

Svi smo mi izgleda zrakom cijepljeni protiv gorućih tema u koje se ne smije dirati, zar ne? Nije li to poruka moćnih vladara i cenzora? I, tako će izgleda biti u nedogled i nepovrat naših dana na Zemlji, ako ne pokažemo moćnicima da ih se ne bojimo i da u slobodnom medijskom prostoru ne smije biti tabu tema. To su ionako ograničeni ljudi. Oni sami otkrivaju svoju ograničenost na svakom koraku. Truju nas na sve moguće načine, a glume da brinu o nama i našoj dobrobiti. Dovoljno je ući u neku veću trgovinu i vidjeti onaj idiotski natpis ‘Zdrava hrana’. Što to u prijevodu znači? Da je sve ostalo u toj trgovini zapravo – nezdrava hrana? Dobro jutro. A i tamo gdje piše ‘zdrava hrana’, teško da možemo vjerovati da je išta od tih proizvoda doista zdravo. Tko bi to znao… Nikome više ne možemo vjerovati.

Često znam reći – kada ne znaš o čemu se zapravo iza kulisa radi – odgovor je uvijek isti – o novcu, o nečijem profitu. I sada dok ovo pišem netko negdje zbraja novac i zarađuje na našim mukama u društvenom smislu, mukama izazvanima serviranim nam gorućim temama oko kojih se ne slažemo.

Ta Covid kriza promatrana iz perspektive društvenog eksperimenta probudila je nažalost ono najgore u ljudima, a moćnicima dala vjetar u leđa za osmišljavanje novih kriza i pripadajućih im rješenja. Političari su to očito htjeli. Željeli su iz nekog razloga izazvati tako lošu, da ne kažem katastrofalnu društvenu klimu. Htjeli su vidjeti koliko daleko mogu ići sa svojim glupim restrikcijama i strogim mjerama, a građani su im svojom poslušćnošću samo pomogli da sljedeći put navale na sve nas još jače. 

Takva je odluka bila donesena na globalnoj razini, a naši su političari samo obični štreberi kada su globalne naredbe njihovih nadređenih u pitanju.

Korona propaganda podsjetila nas je da smo samo nepregledni brojevi, kodovi i šifre, a ne ljudi. Podsjetila nas je da preko noći možemo biti utrpani u neku statističku analizu, pogotovo posthumno. To je jezivo, ali istinito.

Moćnici nas nikada nisu niti znali, niti željeli vidjeti kao ljude, već isključivo kao brojke i pogonsko gorivo za ostvarivanje svojih ciljeva. Oni su primatelji. Mi smo davatelji. Točka. Drugačije ne ide. No, doista je ružno kada čujemo da nas ti isti političari koji su najveći paraziti od svih nazivaju unutarnjim neprijateljima, parazitima, kukavicama, krivcima za klimatske promjene, kada nas otvoreno vrijeđaju i dijele, a parazitiraju na nama i našem radu otkad znaju za sebe.

Nije lijepo gristi ruku koja te hrani, niti rezati granu na kojoj sjediš. Trebalo je samo malo sjesti i saslušati glas naroda. Kad cug pobegne, Jankecu karta v žepu ne bu baš niš pomogla…

Najgore je kada ne znaš što se zapravo oko tebe događa, iako ti se čini da ipak sve znaš. Slušaš, gledaš, čitaš, osluškuješ…informiraš se. I, onda se sjetiš da ništa ne mora biti onakvim kakvim ti se prikazuje. I tek onda te bude još više strah i preplavi te neki čudan osjećaj nesigurnosti…

Gorućih tema je bilo i bit će ih. I ne gledam ih kao na tabu teme, već me, naprotiv, inspiriraju. Vladajuće garniture u cijeloj toj priči ispadaju najveći negativci, jer nas sve skupa rade budalama. Znamo jako dobro da su nam sve MSM teme servirane s nekim skrivenim ciljem moćnika iz sjene. 

Ali, ne bojmo se i ne nasjedajmo na njihove priče. Ljubav uvijek pobjeđuje svaki strah i zato o njoj doista i vrijedi pisati, po želji onih koje je obuzeo neviđeni strah od tabu tema koje razaraju i kose sve pred sobom…