Komunikolozi nam savjetuju: “Želite li nekoga impresionirati svojom osobnošću uvijek ćete u tome uspjeti ako se u komunikaciji koristite istinom, stručnošću, osjećajem za druge ljude, lakom dostupnošću, korektnošću, skromnošću, tolerancijom, osmijehom i, normalno, ljubavlju” . Naši političari, međutim, misle da će u tome uspjeti ako svojim hladnim, ravnodušnim i oholim izrazom lica konstatiraju stanje o gorućim problemima našeg društva i oni će bez imalo grižnje savjesti velikim ustima i malim (začepljenim) ušima krenuti u nove “pobjede” (čitaj nove laži i nove lopovluke). Svakim svojim novim nastupom i potezom sve su dalje od naroda koji im više uopće ne vjeruje, izuzev, podrazumijeva se, njihovog plaćenog podrepaškog biračkog tijela.
Naši vrli političari (naše dike) bi morali znati da bi se jedno društvo uopće zvalo društvom, ono mora imati najmanje nekoliko slojeva, najmanje ona osnovna tri, kako bi ti slojevi međusobno uspješno komunicirali, bili međuovisni i kako bi skladno međusobno surađivali i međusobno se podupirali, nadovezivali i nadograđivali. Pravo društvo funkcionira tako da netko tko stoji na višoj gredici ljestava daje ruku onom čovjeku ispod sebe, kako bi i on dospio na gredicu više. Ali na našim je ljestvama upravo suprotna situacija – netko tko stoji gore čvrsto se drži svoga mjesta, ne želeći nikome pružiti ruku, naprotiv, nogama će odgurnuti već ionako pregaženog, obespravljenog i poniženog jadnika, kako bi on lakše zadržao svoj položaj, odnosno kako ga netko ne bi ugrozio.
Naša društvena ljestvica tako je puna praznina, jer je mnogima smetala činjenica da je netko odmah ispod njih, pa su ih nogama odgurnuli. Sada se čuvari piramidalnih vrhova osjećaju moćnije i sigurnije, jer je ispod njih praznina, dok pri dnu ljestava primjećujemo komešanje. Svatko želi biti što bliže ljestvama.
Zašto smo dopustili pretvaranje srednjeg društvenog sloja u mit, u pjesmu budućih robova novog doba koju će biti primorani pjevati u tajnim hramovima duha za koje se neće smjeti znati jer će sve biti strogo kontrolirano i zabranjeno? Zašto smo ljudima koji ne razumiju pojam društva dopustili da obuju tako razorno teške, čelične, tuđim znojem ulaštene i žiletima i čavlima podstavljene cipele kojima će bolno gaziti druge ljude i micati ih što dalje od svojih pozicija na društvenoj ljestvici da im kojim slučajem ne bi pomrsili račune imajući stalno u glavi poslovicu homo homini lupus est?
S toga gledišta mogli bismo čak zaključiti da naše društvo zapravo i ne postoji, jer nema njegove međusobne interakcije, nema prave zdrave homogenosti među ljudima s raznih pozicija na društvenoj ljestvici niti će je u skorije vrijeme biti. Jer, društvo se gradi poput kuće, ciglu po ciglu, korak po korak, po jednom pomno osmišljenom nacrtu, a ne stihijski – gledajući samo svoju korist i svoj džep. Nitko nije razmišljao o društvu kao takvom dok su se rađale nove države na području bivše SFRJ pa tako nažalost nije bilo ni u RH.
Društveni slojevi trebali bi međusobno komunicirati i biti upućeni jedni na druge. Kada postoji homogenost društva, tada je društvena klima znatno ugodnija za sve ljude. Već sve ptice na granama pjevaju pjesme o srednjem društvenom sloju kao o posljednjem snu što ga je sanjalo čovječanstvo prije no što se dalo okovati lancima tržišnog definiranja svakog aspekta našeg postojanja. Zar je oko 150 tisuća bogataša (op. a. kriterij je bio od 700 tisuća eura do 50 milijuna eura po istraživanjima Europske komisije), milijun siromašnih umirovljenika, milijun i pol radnih ljudi sa slabim primanjima uz 120 tisuća nezaposlenih ljudi prije ovogodišnje turističke sezone (sada za vrijeme turističke sezone se ta brojka smanjila na oko 110 tisuća) model za formiranje zdravog društva?
Pravo je društvo – društvo u kojem čovjek čovjeku pruža ruku, pomažući mu u dostizanju njegovih ciljeva. Nema ljepšeg osjećaja nego – pomoći nekome, pružiti mu ruku kada mu je potrebna naša pomoć. Tko to nije iskusio, nikada neće saznati kako taj osjećaj može ispuniti čovjeka nekom posebnom blagošću i nekim posebnim mirom i nahraniti mu dušu. Upućeni smo jedni na druge i svatko tko je to putem života zaboravio, dao je svoj doprinos eroziji društva, baš kao što svaki čovjek koji svaki svoj dan živi s drugim ljudima, proživljavajući s njima njihove osmijehe i suze daje svoj doprinos boljem i pravednijem svijetu.
Ima li doista sve svoju cijenu, pa tako i ljudskost? Zar je to tako skupo i tako teško – biti čovjek? Oko nas kao da postoje samo okovi kapitala. Kao da sve mora uvijek biti vezano uz neki interes. No, danas dok, htjeli mi to ili ne, sudjelujemo u formiranju tog novog ropstva, samim time što smo pogonsko gorivo ovog pokvarenog sustava, nije nam još dopušteno donositi bilo kakve zaključke. Naprotiv, iz dana u dan sve manje toga nam biva dopušteno. Čekam dan kada će nam moćnici zabraniti sanjati.
Ropstvo je, čini se, jedina sloboda koja nam stoji na raspolaganju. Od nas se očekuje da budemo sretni robovi. Uništavanje srednjeg osviještenog i intelektualno jakog društvenog sloja bilo je ključno za formiranje društava bogatih (privilegiranih) i siromašnih (obespravljenih) ljudi. Korak je to do novog ropstva. Sada će to nažalost ići vrlo lako… Sada, kada nema srednjeg društvenog sloja kao glavnog društvenog stupa s kojim to ropstvo ne bi bilo moguće uspostaviti. Krediti nisu način da se održi životni standard ljudi. Srednji je sloj nekada postojao bez zaduživanja. Postojao je zahvaljujući svom radu.
Ali, jednoga će dana sigurno neki učenjak ispod svojih laserskih naočala, osvrćući se na naše vrijeme zaključiti: “U to davno doba, na početku 21. stoljeća okovi, lisice i lanci postali su glavni nakit i znak prepoznavanja svih onih koji su još uvijek slijepo vjerovali u postojanje srednjeg društvenog sloja, slijepo se zadužujući, ne znajući da ih to uvjerenje gura u još veće okove, gotovo oklope zaduženosti i robovske ovisnosti.”
Objašnjavajući načelo vladavine i stege careva našeg doba, o njima će neki učenjak iz daleke budućnosti, zavaljen u fotelju iz dizajnerskog studija na Marsu naslonjen svojim kažiprstom na sljepoočnicu reći: “Doista, ima li ljepšeg načina zarobljavanja, nego zarobiti ljude kiteći ih nakitom izmišljene slobode i prosperiteta.”
No, svijet ni u toj dalekoj budućnosti neće biti puno pametniji no što je to danas, bilo da će njihova društvena ljestvica biti poput naše piramide ili će možda upravo suprotno imati oblik lijevka ili pješčanog sata, sasvim je svejedno, jer vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada, a pješčane oluje nikada nisu niti će pitati vrijeme za dopusnicu prolaska kroz nečiji prostor i postavljanja novo-starih temelja naše civilizacije, baš kao što to ne čine ni poplave, ni potresi, oluje, erupcije vulkana i ostali prirodni putovi oblikovanja planeta i odgajanja čovječanstva.
Vremenske nepogode tiču se svih nas u jednakoj mjeri i to je dobro, jer u tim trenucima pješčane komunikacije koju promovira pustinjska oluja najbolje se i najbrže postiže pretvorba zloglasne beživotne piramide u preplašenu pustinjsku iguanu koja utjelovljujući cijelo čovječanstvo uzaludno traži spas.
Svi bismo trebali imati jednaka prava na osunčano ili zvjezdano nebo, na put prema gore u životnom, poslovnom i duhovnom smislu. U protivnom smo tu samo zbog toga kako bismo bili brojčano jaki statistički podatak u istraživanju nekog sustavnog sociologa – plaćenika budućeg vremena potpisanog kao teoretičara zdrave stratifikacije društva u obliku kolijevke ili lijevka kao njegova izuma, ovjekovječenog u prepoznatljivoj pozi intelektualne nadmoći (čitaj nemoći) – s kažiprstom zalijepljenim za svoju, intelektualnom erozijom tada već vrlo ozbiljno udubljenu sljepoočnicu.
Tako je to kada se govornice dohvate oni (op.a. – uvijek jedni te isti ljudi) koji govoreći o evoluciji provode eroziju, kada se mikrofona za priču o izgradnji i nadogradnji dohvate rušitelji svih temelja civilizacije. Sve vrti se u krug. Povijest se ponavlja. I uvijek netko prekasno kaže: “Moglo je biti drugačije.” “Jer, doista, nije sve moralo biti baš tako piramidalno”, reći će učenjak, stručnjak za društvene znanosti iz naše budućnosti, izlazeći iz svog laboratorija za društvene pokuse i još jednom izazvati glasno kreketanje žabaca u svojoj strukovnoj močvari. Reći će to tek tako da nešto kaže, ali puno prekasno da se nešto po tom pitanju promijeni. Nikada nitko nije imao koristi od naknadne pameti.
Tanka je linija od ljestvičnih gredica do ljestvičnih gazišta, od piramide do lijevka i natrag. Tanka je linija od percepcije materijalnog bogatstva ovoga svijeta kao nedostižna faraonova blaga, do percepcije piramide kao simbola duhovnog uspona svakoga od nas i jedinog pravog blaga kojemu bismo trebali težiti, sve do trenutka kada će svatko od nas moći sebe prepoznati u očima jadne iguane usred pješčane pustinje ispod koje će počivati ostaci naše civilizacije.
Danas još nije kasno da pokušamo biti ljudi i pružimo ruke jedni drugima u ovim danima što su nam preostali u pješčanoj oluji vremena, no jednoga dana kada sav pijesak prestane živjeti u našim pješčanim satovima – bit će kasno za sve.
Pješčani sat oduvijek je trebao ljudsku ruku kako bi ponovno oživio i počeo bilježiti prolaznost, baš kao što svima nama ta ista prolaznost već vjekovima pomaže u definiranju vječnosti.
