Država je poput korporacije, samo što toga mi još nismo svjesni zbog toga što nismo u tom državotvornom korporacijskom pogonu ni pravi suvlasnici vremena i prostora, ni pravi aktivni sudionici političkih procesa, ni pokretačka snaga, već služimo samo i isključivo kao obespravljeno pogonsko gorivo za postizanje uspjeha te jadne korporacije zvane Hrvatska d.d.

Kada bismo kapitalistički razmišljali, shvatili bismo doslovno značenje tih dvaju malih slova ‘d’ iza Hrvatske i shvatili bismo da bi svatko od nas trebao imati mali udio u tim malim slovima kako bismo se osjećali ravnopravno i slobodno. U kapitalizmu se ravnopravnost ljudi, na žalost, postiže jedino udjelom u vlasništvu nečega, pa tako i države, s tim da suvlasništvo ne mora uopće podrazumijevati našu stranačku opredijeljenost i aktivno bavljenje politikom, jer politika se ionako tiče svih nas.

Jedino svojim suvlasništvom možemo biti aktivni sudionici, prozivatelji, suci, pokretači i glasnogovornici državnog aparata, ravnopravni konzumenti i tvorci švedskog stola političkih odluka i proračunskih sredstava. Kada je netko od običnih nestranačkih ljudi uopće vidio taj švedski stol, kako izgleda i od čega se sastoji? Kako naši političari potiču domaću proizvodnju i rast domaćih brandova te kako se bore protiv nezaposlenosti i uvoza nepotrebnih i loših proizvoda vrlo upitne kvalitete (narod bi rekao ‘žlj’ kvalitete)?

Prijeteći ovrhama malim gospodarstvenicima kada im ponestane hrane na švedskom stolu i novca u državnoj blagajni za plaćanje neradnika, Država zatvara tvrtke, povećavajući tako broj nezaposlenih i uništavajući ljudske sudbine. Hrvatska još uvijek nema ni učinkovite socijalne službe, kao ni odgovarajući novčani fond za pomoć svim nezaposlenima, ovršenima, blokiranima, deložiranima i ostalim socijalno ugroženim kategorijama ljudi.

Proračunski novci, svjedoci smo toga, često se dijele ljudima koji to ama baš ničim ne zaslužuju, dok se istodobno često zna dogoditi da neke zaslužne građane sustav neopravdano zanemari. To nije ništa novo, ali je uvijek iznova iritantno.

Kako, primjerice, ne bi bila iritantna činjenica da ljudi preko veze dobivaju lažne dijagnoze na temelju kojih bespravno dobivaju invalidske mirovine, dok ljudi sa stvarnim dijagnozama ne ostvaruju nikakva prava. Ne mogu doći na red od silnih lažnih invalida. Sramota. To je samo jedan od primjera. Ima ih nažalost bezbroj.

Ono kad iz poštanskog sandučića ispadne susjedi račun na kojem vidiš da joj režije iznose doslovno par eura, a tvoje su tolike da ne znaš kako ćeš ih platiti. Pitaš se – kako je to moguće? Eto, moguće je, nažalost vidjela sam to na svoje oči u jednoj zgradi. Mi smo zemlja nepreglednih mogućnosti. Svašta si ljudi sređuju preko veze, pa tako i male režije. U posljednje vrijeme im čak ne treba ni veza, nego uzimaju stvari u svoje ruke, prisvajaju si zajedničke prostorije i terase u stambenim zgradama po principu – ako može susjed/a, mogu i ja…i tako redom kreće otimačina prostora i pred očima ti je zaključana zajednička prostorija zgrade kojoj je brava promijenjena i od koje ključ odjednom ima samo jedna osoba koja tu prostoriju koristi kao spremište za svoje osobne stvari, ideš dalje, tu je bespravno proširena za ne znam koliko kvadratnih metara (popločena i zimzelenim biljem omeđena) terasa prizemnog stana koja je u biti javna površina, tu su bespravno prošireni i povećani prozori na zgradama na kojima bi svi prozori istovjetnih stanova trebali izgledati identično po satelitskim snimkama iz godine kada su zgrade građene, dolazi mi na pamet i dio vrta oko jedne zgrade na moru koji bi trebao biti vlasništvo svih stanara i koji biva bespravno uzurpiran od strane jednog vlasnika itd, itd.

Život u zgradama na bazi suvlasništva s nekakvim predstavnicima stanara i tom pričuvom je čisti promašaj. Bivaš suvlasnikom neke zgrade s ljudima koje ni ne poznaješ. Najsretniji su ljudi koji žive u svojim kućama. U zgradama nema dogovora ni oko čega, nitko ni sa kim ne razgovara i ljudi rade što god ih je volja. Netrpeljivost je na vrlo visokoj razini. Čisti promašaj. Ono što želim reći je to da na mikro razini možemo vrlo jasno vidjeti kako funkcionira društvo na makro razini. To je više nego ilustrativan pokazatelj.

Kada smo suočeni s nepravdama ili kriminalom, nitko se ne želi miješati, svatko gleda svoja posla i to nije dobro, jer na taj način samo dozvoljavamo da se kriminal i korupcija nastave. Apsurd nad apsurdima je da uvijek krivi ljudi nastradaju, a pravi krivci i zlikovci prolaze nekažnjeno.

Ako kojim slučajem imaš susjede iz pakla, policija će ti pozvoniti na vrata u bilo koje doba, a da nećeš znati zbog čega ti je policija na vratima. Neki „dobri susjed“ silno željan dobrosusjedskog neprijateljstva s tobom, pozvat će ti policiju iz jedino njemu ili njoj znanih razloga – nezadovoljstva sobom i svojim životom i vlastitim kompleksima manje vrijednosti. Tako to biva u zemlji nepreglednih mogućnosti. Svatko je svakome vuk. Svatko svakome gleda u džep, u zdravstveni karton, svatko svakome ulazi u njegovu intimu kopajući mu po životu kako bi dobio materijal za nove tračeve.

Nije ni čudo da po prvi puta u povijesti ove zemlje više Hrvata živi u inozemstvu nego u Hrvatskoj. Umjesto raja, dobili smo pakao. Zar je to bio cilj države? Zar zato da imamo državu kao firmu u vlasništvu nekolicine ljudi koji dijele plijen između sebe, a nas ostale koriste kao pogonsko gorivo? Registrirali su nas OIB-ima kao žigosanu stoku kako bi nas mogli kontrolirati, pratiti i slati nam račune. Jedini kontakt koji prosječni građanin ima s državom su računi koje mora plaćati i glasački listić, ako je dovoljno naivan da vjeruje kako tim listićem na kojem je njegov glas može nešto promijeniti, jer sve je ionako unaprijed određeno i dogovoreno. Sve je to samo predstava za javnost koja svakim novim izborima biva sve tužnija i tužnija.

Država od nas traži da prijavljujemo nepravilnosti, a kada to činimo – onda ispadamo tužibabe. Imamo pravo znati što se događa i zbog čega. Imamo pravo tražiti da ista pravila vrijede za sve, zar ne? To je minimum civiliziranog i uređenog društva – ista pravila za sve. Ali svi znamo da tome nije tako i da će uvijek netko biti privilegiran, a netko drugi obespravljen, da će netko biti neutemeljeno i pretjerano nagrađen za svoj nerad, a netko drugi ponižen i diskriminiran te nedovoljno ili dapače neplaćen za svoj neumoran rad.

Ponavljam, s razlogom – imamo pravo tražiti od ovog trulog sustava da ista pravila igre vrijede za sve igrače. U protivnom, s tim dvostrukim mjerilima po kojima jedni mogu sve jer su podobni i umreženi, a drugi ne mogu ništa jer su nepodobni i neumreženi, pošteni ljudi ispadaju teške budale jer oni koji krše zakone uporno prolaze nekažnjeno.

Ljudi koji uredno poštuju zadana pravila ponašanja, koji poštuju zakone i drže se nekog reda, koji uredno čekaju u redovima po raznim institucijama, koji uredno plaćaju poreze – osjećaju se prevareno od strane sustava koji uporno tolerira i još nagrađuje korupciju i kriminal, u što spadaju svi ljudi koji žive od rupa u zakonima, iznajmljivači na crno, trgovci djecom i svi ostali “ugledni” građani koji pljuju svima ostalima u lice jer rade što god ih je volja, po receptu iz stihove omiljene Mamićeve pjesme – “Ne može nam nitko ništa…jači smo od sudbine…”

Sramota je u kakvoj kaljuži živimo. Ti isti ljudi koji svima nama pljuju u lice ‘jači su od sudbine’ jer novcem kupuju ljude za sve što im treba, a potkupljivih je na njihovu sreću koliko hoćeš. Danas takozvana ‘elita’ više nisu neki ugledni, obrazovani, načitani, odgojeni, civilizirani i kulturni ljudi, već najobičnija razularena, prosta i primitivna bagra koja živi od ukradenog novca sviju nas ostalih…. Žive kako žive, jer kako kaže njihova himna – ne može im nitko ništa, jači su od sudbine… E, sad, kako to biti jači od sudbine pa da ti nitko ništa ne može – to znaju samo oni koji su danas jači od sudbine, zar ne?

Ako je došlo vrijeme da jedni drugima budemo neprijatelji, tada se moramo prilagoditi toj novonastaloj situaciji sveopćeg neprijateljstva među ljudima. Tako je sustav htio i u tome je očito uspio. Ljudi su se otuđili kao nikada prije. Pa, ako baš moramo biti uvučeni u tu igru neprijatelja, naučimo pravila te igre. Jer, teško je biti prijatelj nekome tko ti silno želi biti neprijatelj, to je u najmanju ruku smiješno. Jer, kao što su nekada ljudi jedni drugima pristupali sa željom da budu prijatelji, tako danas pristupaju jedni drugima sa silnom željom da budu jedni drugima neprijatelji.

Sjećam se pjesme grupe Cacadou Look – „Budi mi prijatelj“. Danas bi netko mogao spjevati pjesmu – „Budi mi neprijatelj“ – i to bi najbolje opisivalo trenutno stanje u društvu. Ljudi su u masovnoj potrazi za argumentima kojima bi mogli opravdati njihovo neprijateljstvo koje gaje s nekim (ako je taj netko prihvatio to neprijateljstvo) ili prema nekome – ako se radi o jednosmjernom neprijateljstvu koje nije naišlo na odjek s one druge strane, umjesto da se traže argumenti za prijateljstvo i spajanje naših ruku u zajedništvo, slogu i ujedinjenost u borbi za bolji svijet. Traži se dlaka u jajetu, svatko je svakome trn u oku, kamenčić u cipeli. Traže se razlozi za ograde i zidove, a ne za izgradnju mostova među ljudima. Poraz ljudskog roda.

Društvene mreže su anti-društvene mreže, a na njima jedni druge nazivamo ‘prijateljima’. Zašto je ovaj svijet toliko licemjeran? Zašto ljudi, ako su toliko željni prepiranja i podmetanja nogu jedni drugima, ako toliko žele da susjedu crkne krava, ne traže jedni druge neprijateljstvo na društvenim mrežama koje su u biti odraz stvarnog svijeta?

Aha, to je ono – drži prijatelje blizu, a neprijatelje još i bliže, zar ne? Kada bi ovaj svijet bio do kraja iskren, tada bi na tom cenzurom okaljanom facebooku pisalo – imate 5000 neprijatelja i to bi bilo iskrenije od liste fb prijatelja… Naravno da ne možemo generalizirati, ali većinom je sve to neka farsa. Kakvi prijatelji. Prijatelj je netko tko je uz tebe kada ti je teško. Jer – kada je frka i kada ti u životu voda dođe do grla, prijatelju dragi – bit ćeš sam, svatko je od nas sam kada je u nevolji. Rijetki su danas ljudi koji se mogu pohvaliti nekim super iskrenim prijateljima koji bi za njih skočili u provaliju.

Kada je preminuo Christian Ignis, jedan od naših facebook prijatelja, divan čovjek, nitko od njegovih fb prijatelja nije znao istinu o njegovu odlasku. Čudno, zar ne? Kako je otišao, zašto, pod kojim okolnostima? Nitko ni danas ne zna, niti se itko više pita. Kao da su ga zaboravili. Sve to znaju njemu bliski ljudi, ali ovdje samo ilustriram iluziju pojma prijateljstva na društvenim mrežama i raskrinkavam riječ ‘prijatelj’ u virtualnom svijetu. Pitaj se, prijatelju – koliko imaš stvarnih, životnih prijatelja… I ja se to pitam vrlo često. To je jedino što vrijedi. Ti neki mostovi koje smo izgradili s nama istinski bliskim ljudima u čijem je društvu život lijep i ugodan.

Suvremena globalna politika uspjela je uništiti ne samo međuljudske odnose kao takve, nego i razbiti obitelj kao nukleus socijalizacije. Krvno srodstvo već je odavno postalo potpuno nevažno velikoj većini ljudi. Ništa im ne znači činjenica da im je netko rođak jer samo gledaju tko će koga pokrasti. Užas jedan. Nakaradno je stoga vidjeti kriminalne mafijaške obitelji koje se još jedine drže skupa jer ih veže novac koji dijele između sebe, jer su dobrano pokrale ostatak građana i jadno ih je gledati kako se deru i cere na svadbama i pijančevaju na raznim događanjima, rugajući se svima drugima svojim obijesnim i rasipničkim načinom života. To nisu obitelji, to su obični kriminalci koje kao amalgam povezuje novac. Obitelj kao takva više ne postoji u onom izvornom tradicionalnom smislu.

Kolike obitelji završavaju na sudovima radi podjele imovine nakon nečije smrti, braća i sestre godinama ne razgovaraju, a sve to opet zbog novca. Narod bi rekao – ako smo mi sestre, džepovi nam nisu braća. Ako jedna sestra ili brat kojim slučajem ima više novaca od druge sestre ili brata, to je već problem i rađa se neviđena zloba među ljudima i dolazi do razdora u obiteljima. Siromašni roditelji nisu više interesantni svojoj vlastitoj djeci koju zanima samo materijalno, ali ne i duhovno bogatstvo. Siromašna djeca, pak, bivaju odbačena od roditelja ako im ne prinose novac svaki mjesec i ne brinu o njima u onoj mjeri u kojoj bi oni to htjeli.

Političari, koji bi trebali biti uzori ostalima i svojevrstan arbitar u izgradnji boljih odnosa u društvu kao i uvijek – gledaju samo sebe. Čovjeku nakon nekog vremena sve to prisjedne i bude najsretniji u društvu prirode, uz pjev ptica i šum vjetra.

Zanima me, na kakve radionice uspješnog poslovanja i na kakve obrazovne seminare i tečajeve stranih jezika u svrhu unapređenja svoje učinkovitosti odlaze naši političari? Koliko znam, osim na stranačke skupove na kojima se raspravlja samo o zadržavanju ili osvajanju vlasti, ni na kakve. A upravo je njima najpotrebnija profesionalna edukacija.

Pogledajmo ih kako javno nastupaju i kako javno govore i sve će nam biti jasno. Političari bi također morali znati da ni njima, kao ni gospodarstvenicima nije zabranjeno učiti od uspješnijih i iskusnijih stručnjaka. Ali, njih kao da to uopće ne zanima. Naše obraćanje političarima trebali bismo zapravo započeti glasovitom rečenicom Donalda Trumpa: You are fired! (Otpušteni ste!) i jednom zauvijek otpustiti nepotrebne i nesposobne državne službenike koji godinama državu vode u propast. Umjesto njih trebali bismo napokon izabrati ljude znanja i učinkovitog djelovanja, a ne ljude zadojene stranačkim i osobnim interesima i tim novim ljudima reći: You are hired! (Zaposleni ste!).

Dovoljno je da se samo osvrnemo oko sebe i vidjet ćemo koliko je vrijednih ljudskih potencijala naša nesposobna vlast deaktivirala, demotivirala u poduzetničkim pothvatima, ugasila, poslovno ugušila, natjerala na odlazak u inozemstvo i još k tome ih učinila trajno apolitičnima.

Pravi političari trebali bi znati oformiti državu zadovoljnih i sretnih ljudi, doći pred njih i reći svakome u njegovom području najučinkovitijeg djelovanja: Vas trebamo, Vi ste zaposleni. Vas treba hrvatski narod.

Političari bi konačno morali shvatiti da građane Hrvatske ne zanimaju nikakve stranke i stranačka prepucavanja, lijevo-desno, središnjica i ostale političke floskule i boje, nego isključivo pravo na kvalitetan život dostojan čovjeka. Sve drugo je čista obmana i laž i nema veze s pravim životom i pravim životnim vrijednostima. Život je tako kratak. Prođe za tren. Zašto ga ne učiniti lijepim? Zašto ga ne oplemeniti zdravim međuljudskim odnosima? Zašto svakodnevno i neumorno ne činiti dobra djela s kojima ćemo jednoga dana svi mi otići na put u beskraj, bez mogućnosti povratka u neke starije datume u kojima smo svi mi mogli učiniti nešto da nam svima bude bolje, ali to iz nekog razloga nismo učinili. Svatko je činio što god je mogao samo i isključivo za sebe. Nismo na vrijeme shvatili tajnu života – da ovaj život može biti lijep jedino onda kada dijelimo sreću s drugim ljudima.

Novac. Novac i samo novac. I opet novac. Sve se vrti oko novca. Svima je samo do novca. I to ne do bilo kakvog novca, to treba naglasiti, već u prevelikom broju slučajeva do novca do kojeg se dolazi lako, bez truda, bez rada, na temelju neke tobožnje ugroženosti i preko reda. Rijetko tko je danas spreman doista raditi da zaradi neki novac. Vještinom se smatra doći do bilo kakvog novca bez rada. Na toj filozofiji odrasta i naša mlada Tik Tok generacija. Žive sanjajući kako će zaraditi novac na internetu i diveći se influencerima. Svi ćemo se složiti da novac treba imati da čovjek preživi, ali ga ne treba imati previše, jer to može pokvariti labilne ljude i učiniti od njih lažne filantrope i monstrume, jednako kao što neimaština može labilne ljude pretvoriti u teške mizantrope.

Za razliku od političkog dućana iz kojeg uvijek izlazimo prevareni i praznih ruku, trgovački lanci, koliko god bili nemilosrdni, također od nas uzimaju novac, ali nam za taj novac ipak nešto opipljivo prodaju – neki artikl u vrećici ili neku korisnu uslugu u kojoj uživamo.

Kada bismo barem od političara mogli dobiti neku vrećicu zadovoljstva, neki vidljivi artikl koji bismo mogli iskoristiti u životu, bilo bi to sjajno. Ovako, svakodnevno izaći iz tog političkog dućana praznih ruku i još k tome krajnje nezadovoljni pruženom nam uslugom, stvarno je suludo.

Jedino što doista  možemo očekivati je da se svako malo naruče artikli s logotipovima raznih stranaka na vrećicama, majicama, šalicama, kišobranima, olovkama ili nekim drugim predmetima, jer šteta je ne trošiti novac iz državne blagajne na nepotrebne artikle kada taj novac može ići u džepove nekoga od tih političara u obliku neke provizije koja kao koruptivna filozofija poslovanja u ovim prostorima već desetljećima hrani cijeli jedan bazen lažnog privatnog sektora – onoga koji posluje s državom, jer kao što rekoše Marotonci „jedino je smrt siguran posao“,  nadovezat ću se i reći – „jedino je država siguran klijent s kojim ne možeš pogriješiti“.

U Engleskoj se, na primjer, barem, uz majice, šalice i olovke, može kupiti i toaletni papir s likom kraljice Elizabete i svih ostalih pripadnika kraljevske obitelji. Kada Engleze ta kraljevska obitelj toliko košta, da barem mogu uživati u ironiziranju te činjenice.

Svi naši saborski zastupnici trebali bi znati da se učinkovitost politike ne očituje u broju održanih sjednica Sabora i broju postavljenih pitanja sabornika, nego po brojnosti sretnih i privatno i poslovno sređenih građana koji nasmijano hodaju našim ulicama srdačno pozdravljajući jedni druge, a ne gledajući jedni u drugima neprijatelje i konkurente. Zdrava konkurencija je jedno, a bolesna konkurencija truje i zagađuje društvo.

Iz našeg političkog dućana u koji svakodnevno donosimo novac izlazimo ispraćeni lažnim osmijesima i prozirnim obećanjima likova u iščekivanju saborskih stolaca, a ne s nečim opipljivim za što bismo se mogli uhvatiti. Izravne demokracije izgleda nikada ovdje neće ni biti, nitko nas nikada ni o čemu neće pitati.

Kako je to odvratan osjećaj hraniti te ljude koji zapravo ničemu ne služe. Ništa konkretno ne rade, ne proizvode nove vrijednosti, već samo smišljaju nove načine kako da od svih nas građana uzmu što više i sve što imamo i to ako je moguće što prije, zbog čega se napumpavaju cijene domova za starije i nemoćne osobe kako si nitko to ne bi mogao priuštiti, a o palijativnoj skrbi (hospicijima) da i ne govorimo.

Smrt je vrlo unosan posao i postala je skuplja od rođenja. Čovjek se ne može besplatno ni roditi ni umrijeti. Na svemu tome i opet netko nešto mora zaraditi. I to je ono što je najžalosnije. Živimo u svijetu u kojem jedni na drugima zarađujemo, jedni smo drugima hrana. U doslovnom smislu. Jedni smo drugima novac. Ako nekome poklanjamo vrijeme, to mora biti vezano za neki novac. I to je ono što je tužno. Pričam neki dan s jednim ocem čije dijete ga ne želi vidjeti jer nema novaca. I – nije jedini. Novac je postao mjerilo i glavni temelj međuljudskih obiteljskih, privatnih, prijateljskih i poslovnih odnosa. Ako ga kojim slučajem nema ili ga nema dovoljno, interes za druženjem se topi kao sladoled na suncu, a naši odnosi trpe.

Novac. Novac. Novac. Pokaži ga ljudima i odmah ih je hrpa oko tebe. To je jadno da ne može biti jadnije. To nisu iskreni međuljudski odnosi. I sve bi bilo u redu kada bi to bilo uzajamno, da jedni drugima pomažemo, no većinom jedna strana zarađuje na račun druge. Jedni daju, drugi uzimaju. Nema uzajamnosti. U tome je problem. Ili si netko tko daje, ili si netko tko uzima. Ili si na slobodi da činiš što god te volja, ili živiš iza nevidljivih rešetaka našeg doba kao tužan zatvorenih sustava kojeg hraniš samim svojim postojanjem, makar mrtav živiš ili živ umireš.

Bogati bivaju sve bogatiji i slobodniji u svom bahaćenju, a siromašni sve siromašniji i zatvoreniji iza gusto postavljenih nevidljivih, ali vrlo osjetnih zatvorskih rešetaka. Do apsurda dolazimo spoznajom da su siromašni ti koji hrane bogate do iznemoglosti. Bogati su toliko pohlepni da žele živjeti na leđima siromaha na ovaj ili onaj način, a siromašni nemaju izbora nego davati danak suvremenim feudalcima svidjelo se to njima ili ne. Ako na vrijeme ne platiš neki račun, stiže ti hrpa opomena, prijetnji ovrhama i tome slično.

Opet taj novac. Hrvatska d.d. traži svoje. Dajte nam, dajte nam, platite nam, nestrpljivi smo. Računi, računi, računi. Pitate li se uopće otkud vam to mi i kako plaćamo te silne račune i možemo li vam uopće išta platiti? I, zašto bismo vam uopće išta plaćali? Zar smo potpisali s vama neki ugovor koji nas obvezuje na plaćanje bilo čega (čitaj: ničega)? Ne zaslužujete ni centa, nitko od vas, jer ništa ne proizvodite niti ne prodajete osim magle koju nam potom na silu prodajete bez da ju mi želimo od vas kupiti. Ili si tlačitelj, ili si potlačen. Pa sad ti biraj uloge na toj pozornici punoj iluzija.

Ako nisi kvalificiran za ulogu tlačitelja, morat ćeš biti jedan od potlačenih, jer treće uloge nema. Moglo ih je biti za sve nas, moglo je biti dosta sreće za sve naše osmijehe, da smo kojim slučajem rođeni na nekom drugom planetu, ali ovdje su stvari takve kakve jesu i nema govora o tome da će se išta promijeniti na bolje, osim ako ovaj svijet ne prođe kroz čistilište kompletnog resetiranja u smjeru izgradnje boljeg, a ne lošijeg svijeta u režiji Schwaba, Gatesa i poznatog nam društvanca.

Moćnici su osmijehe namijenili samo samima sebi i onima koji ih podržavaju, a svima ostalima preostaju samo zamišljeni pogledi u prazno i suze. Jedni ljudi žive svoje dane, drugi ih odrađuju. Prestrašno. Brojevi s kalendara samo se trgaju jedan za drugim, a ništa se ne mijenja. Rutina života iza nevidljivih rešetaka. Zarobili su nas. Većini ljudi isprali su mozgove. Žive po nalozima moćnika.

Ovaj svijet je iluzija stvarnosti, simulirana stvarnost, slika stvarnosti, neopipljiva opipljivost. Virtualni prostor izokrenutih vrijednosti. Zatvor s nevidljivim rešetkama koji ti ne da slobodno disati, razmišljati, voljeti, moliti, raditi. To je današnji svijet. Logor pun nesretnih, otuđenih ljudi, neovisno o količini novca kojeg posjeduju. Novac nije mjerilo sreće. Sreća je nešto drugo. Sreća je kada imamo jedni druge i kada se istinski volimo, kada poklanjamo jedni drugima ljubav.

Nemojmo misliti da su velebne i luksuzne vile s nadzornim kamerama sretna mjesta i da iza tih zidina žive neki presretni ljudi. I to su svojevrsne tamnice u kojima nitko ni sa kim ne razgovara i svi jedni druge vrlo uspješno ignoriraju zureći u zaslone svojih pametnih telefona kojima uspostavljaju lažnu s bliskost s nekim tko je daleko, otuđujući se od nekog tko im je blizu, tu kraj njih. Dobro su nas zarobili, a da toga nismo bili ni svjesni.

Što reći o svijetu u kojem živimo? Pogledajmo ga malo za promjenu onim unutarnjim okom. Nestvarno je stvaran i stvarno nestvaran istodobno. Krajnje nerealan, koliko i brutalno realan. A još uvijek toliko lijep i privlačan i kao da nam glasnim šapatom govori – još uvijek sve može biti dobro, nemojte se predavati, nemojte odustajati od borbe za izgradnjom boljeg svijeta. Ništa nije nemoguće. Treba vjerovati da je moguće, iako možda i nije, ali treba vjerovati da jest. Treba vjerovati da su moguća iskrena prijateljstva i bolji međuljudski odnosi koji se ne baziraju samo na novcu. Zato smo ljudi. Zato smo tu gdje jesmo.

No, vremena u kojima živimo surova su i vrlo interesno orijentirana. Osjećajnost nije popularna. Naprotiv, postalo je opasno pokazivati osjećaje jer to netko u bilo kojem trenutku može iskoristiti protiv tebe. Društvena maska postala je obavezan štit kojeg moraš imati kako bi opstao u današnjem vremenu. Teško ju je nositi, ali ona je neminovnost današnjeg svijeta.

Stoga, ako nismo bezosjećajni roboti spremni na ratove s drugim ljudima, na suvremena neprijateljstva, na bitke s drugim ljudima, na podmetanja i varanja, a pogotovo ako nismo podobni i umreženi uhljebi, nećemo se baš najbolje snaći u današnjem svijetu, iako alternativa uvijek postoji, ali treba je znati prepoznati i držati je se čvrsto ako je kojim slučajem pronađemo. Ona je poput tajnog prolaza u Narniju. Tu je negdje. Nije da je nema. Samo je treba znati prepoznati. A, što se tiče uhljebljenih bezosjećajnih robota, morat ćemo izbjegavati kontakte s takvim ljudima kako ne bi remetili naš unutarnji mir i gušili u nama ljubav prema životu.

Mi, unatoč svim tim nepodopštinama, svim burama i olujama i svim krivim političkim odlukama krivih i pohlepnih ljudi na krivim mjestima još uvijek uspijevamo voljeti naše nepovratno vrijeme i naš prelijepi prostor, uspijevamo ostati autentični i svoji i još uvijek uspijevamo pronaći ljepotu u pjevu jutarnjih ptica, plavetnilu neba i povjetarcu koji tako neumorno nagovještava neka bolja vremena. Kada li će taj vjetar napokon biti u pravu i staviti svim ljudima na svijetu osmijehe na lica?

Izvor video snimke: YouTube / Faktor.ba