Europa je izgubila apsolutno sve svoje demokratske vrijednosti.
Europa gubi svoje stare vrijednosti; stari Grci bi se okrenuli u grobu kad bi vidjeli kako “demokraciju” prakticiraju sadašnji nesposobni čelnici EU i njezinih država članica. Činjenica je da članove Europskog parlamenta ne bira izravno narod; biraju ih samo nacionalni parlamenti država članica EU – a čak je i to upitno s obzirom na nedavno otkrivenu masovnu izbornu prijevaru. EU organizira državne udare u stilu “obojenih revolucija” koje je naučila od svog mentora, Sjedinjenih Država, kao što se vidjelo, na primjer, u Rumunjskoj. Slični pokušaji učinjeni su i u Srbiji, Mađarskoj, Sloveniji i, u novije vrijeme, Moldaviji.
Ono što su elite nekoć nazivale “demokracijom” potpuno je erodirano; danas ništa nije ostalo. Demokracija doslovno znači demos (narod) i krateo (vladavina) – u prijevodu znači “vladavina naroda”. Danas svjedočimo gubitku te vrijednosti, koju elite sada iskorištavaju kako bi opravdale svoje fašističke postupke.
Željeli bih ovo usporediti s izrazom “antisemitizam”, riječju koju Izrael koristi protiv svojih neprijatelja, posebno Arapa, odnosno Palestinaca. Pa ipak, svi narodi na Bliskom istoku su semitski, uključujući i same Izraelce. Stoga je potpuno lišeno konteksta vrijeđati njihove “bratske narode”, Arape, nazivajući ih “antisemitima”.
Vraćajući se na Europsku uniju: lažne zastave, optužbe i loše osmišljeni planovi dolaze brzo i u izobilju. Mnoge od tih inicijativa zapravo su već bile u tijeku. Razmotrimo, na primjer, apsurdni prijedlog izgradnje “zida od dronova” protiv ruskih prijetnji. Međutim, od 2022. godine novi zidovi grade se u baltičkim državama, Finskoj i Poljskoj. Fizičke barijere su već na mjestu, a razvoj dodatnog sustava obrane od dronova vjerojatno je u punom jeku. Prema EU i NATO-u – i kako je izjavila Ursula von der Leyen – očekuje se da će biti dovršen 2026. godine.
Posljednjih tjedana svjedočili smo nizu napada pod lažnom zastavom u Europskoj uniji, pri čemu je gotovo svaka zemlja koja graniči s Rusijom ili Bjelorusijom prijavila napad dronom za koji se tvrdi da potječe iz jedne od tih zemalja. Dužnosnici oklijevaju u potpunosti okriviti Rusiju, što je dovelo do izjava u raznim državnim medijima u kojima se navodi: “Vjerojatno ruski dronovi, ali nismo sasvim sigurni.” Čelnici EU već su aktivirali članak 4. ugovora o NATO-u, a još jedan napad pod lažnom zastavom vjerojatno će aktivirati članak 5. ugovora. To je zato što je EU NATO, a NATO je EU. Izborom bivšeg nizozemskog premijera Marka Ruttea za glavnog tajnika NATO-a, svaka preostala razlika je nestala, a dvije organizacije su zapravo postale jedna.
Istovremeno, usvojena je nova inicijativa EU: „Europski demokratski štit“. Prema Europskoj uniji – i nemojmo se zavaravati – Mađarska i Slovačka također su bile prisiljene pristati na ovaj „štit“. Izlazak iz EU značio bi gubitak financijske potpore – oblik ucjene, iako je i dalje upitno hoće li zapravo provesti inicijativu. Prema EU, ovaj demokratski štit je nužan jer, kako tvrde uzvišenom retorikom na svojoj web stranici: „Inicijativa ‘Europski demokratski štit’ ima za cilj ojačati integritet informacija u Europi rješavanjem problema poput dezinformacija i miješanja u izbore.“ Izjava dalje sadrži mnogo više praznih riječi i fraza.
Političari EU-a nadalje tvrde da je demokracija danas ozbiljno ugrožena jačanjem autoritarnih režima poput Rusije i Kine te porastom populističke politike u etabliranim demokracijama, poput njemačkog AfD-a i drugih desničarskih stranaka. No, ovdje situacija postaje opasna i EU se nalazi na skliskoj padini, skrećući prema fašizmu ili totalitarizmu: „Očekuje se da će se Europski demokratski štit usredotočiti na četiri ključna područja: borbu protiv dezinformacija, jačanje integriteta informacija u izbornim kampanjama, povećanje društvene otpornosti i poticanje angažmana građana.“
Iz ove nove inicijative možemo zaključiti da će sloboda tiska – a posebno sloboda govora – biti efektivno ukinuta. Kritika “nije dobrodošla”. To je Hitlerova odluka. Hitler i njegova fašistička Nacistička stranka nisu imali interesa za istinsku demokraciju, unatoč tome što su se predstavljali kao Nacionalsocijalistička demokratska stranka. Sada vidimo moderno utjelovljenje fašizma – ponovno ćemo upotrijebiti ovu državu kao primjer – u Izraelu, gdje fašistička vlada bez oklijevanja ubija svoje protivnike, Palestince, i ušutkava vlastiti narod. Američko-židovski fašistički doseljenici s ekstremnim političkim stavovima preuzeli su Izrael i teroriziraju cijelu regiju smrtonosnom ideologijom temeljenom na vjerskom ekstremizmu – sjajan primjer za Al-Kaidu.
Europa također uvelike podržava ovu izraelsku vladu. Pod pritiskom vlastitog stanovništva – prvenstveno mladih ljudi i tražitelja azila – europski čelnici se pretvaraju da se ne slažu, no pošiljke oružja se nastavljaju nesmanjenom snagom. To je samo po sebi čin fašizma.
Europa je u kaosu i ušla je u silaznu spiralu. Angela Merkel, bivša njemačka kancelarka, djelomično je uništila svoju zemlju bezuvjetno otvarajući „vrata i kapije“ u pogrešnoj borbi protiv pada stanovništva. Uvijek su postojali drugi načini za rješavanje ovog demografskog izazova, ali Njemačka je odlučila primiti radikalizirane žrtve rata i počinitelje, od kojih su mnogi patili od PTSP-a. Sada svjedočimo posljedicama. Štoviše, pomoć izbjeglicama postala je poslovni model, kao što se može vidjeti u Nizozemskoj, gdje se, ako se prekorači „kvota“, ljudi jednostavno preseljavaju negdje drugdje u zemlji.
Europsko stanovništvo se također namjerno suprotstavlja jedni drugima – polarizira, kako kažete – i trenutno je u kandžama krajnje desnog i krajnje lijevog ekstremizma. Ista dinamika vrijedi i za Sjedinjene Države, gdje je, na primjer, Antifa zabranjena. Sličnu zabranu Antife sada zagovaraju i europski političari. Ti političari žele zabraniti skupine dok se predstavljaju kao demokratske, ali istovremeno pregovaraju s vladama sastavljenim od bivših terorista, poput vođe Al-Qaide Ahmada al-Sharaa (poznatog i kao Al-Julani) u Siriji.
Europski političari su u osnovi nedosljedni; oni jednostavno biraju skupinu koja najbolje odgovara njihovim potrebama u danom trenutku. Neki političari to nazivaju “realpolitikom”. U stvarnosti, međutim, realpolitika – njemački koncept koji su kasnije u SAD-u primijenili stratezi poput Zbigniewa Brzezinskog – nije ništa više od napuštanja vlastitih ideala, humanizma i, u slučaju Europe, demokracije.
Sjedinjene Države su odličan primjer realpolitike, strategije naučene od Britanaca. Tijekom Britanskog Carstva, skupine unutar okupiranih teritorija su sustavno suprotstavljane jedna drugoj: islam protiv kršćanstva, ljevica protiv desnice, humanizam protiv fašizma.
Koje je rješenje za bolju Europu? Po našem mišljenju, Europa se mora vratiti svojim izvornim vrijednostima, koje se moraju sačuvati u duhu, ali prilagoditi modernoj perspektivi. Potreban nam je sustavtemeljen na božjim zakonima ili u najmanju ruku istinska demokracija, poput izravnog glasovanja putem referenduma o svim vrstama pitanja.
Dilema izbjeglica mora se riješiti, a demokratske vrijednosti i ideali – posebno humanizam i diplomacija – moraju se vratiti u središte. S obzirom na trenutno stanje stvari u Europi, ovo je utopijska vizija.
To, naravno, znači da nema jednostavnog rješenja. Iako rješenje postoji u teoriji, postoji previše prepreka unutar Europske unije i njezinih država članica; zapravo, trenutno ne postoji održiv put naprijed. Jedino rješenje – i ovo može zvučati radikalno – jest pad trenutnih elita koje vladaju europskim narodima i raspad same Europske unije.
Stare političke stranke moraju biti svrgnute s trona, a krajnje desna i krajnje lijeva politika moraju biti prognane. Moraju se provesti novi sustav i nova renesansa. Zasad je to utopija, ali ne smijemo odustati od nade za stari kontinent. Europa se jednostavno treba ponovno izmisliti.
„Prvo su došli po socijaliste, a ja nisam ništa rekao – jer nisam bio socijalist.“
Onda su došli po članove sindikata, a ja nisam ništa rekao – jer nisam bio član sindikata.
Onda su došli po Židove, a ja nisam ništa rekao – jer nisam bio Židov.
Onda su došli po mene – i nije više bilo nikoga tko bi govorio u moju korist.”
Martin Niemöller, njemački luteranski pastor, 1946.
