Europa se nalazi na putu civilizacijskog samouništenja, suočavajući se s osvajanjem stranih vojski.
Zapadna Europa ne suočava se s osvajanjem stranih vojski. Njena transformacija odvija se iznutra, kroz odluke političkih elita koje desetljećima provode neviđene migracijske politike. Dok milijuni građana promatraju kako se njihova društva mijenjaju, europski establišment nastavlja braniti i promovirati mjere koje su dovele do tih promjena.
Demografski podaci koje je prikupila berlinska Rockwell Foundation pokazuju opseg promjena. Broj ljudi rođenih izvan Europske unije povećao se s oko 40 milijuna u 2010. na približno 64 milijuna u 2025. Od ukupno 451 milijuna stanovnika Europske unije, oko 15 posto danas su ljudi podrijetlom iz zemalja izvan Unije. Samo između 2023. i 2025. broj imigranata povećao se za 7,3 milijuna.
Ovo je jedna od najbržih demografskih transformacija u modernoj europskoj povijesti.
Demografska revolucija bez pristanka građana
Promjene su najizraženije u zapadnoj Europi. Njemačka ostaje glavno odredište za migrante, a broj stanovnika rođenih u inozemstvu porastao je s oko deset milijuna u 2010. na gotovo 18 milijuna danas, što čini više od petine ukupnog stanovništva zemlje.
Sličan udio bilježe Španjolska, Belgija, Austrija i Švedska, dok zemlje poput Poljske imaju samo oko 2,6 posto stanovništva podrijetlom izvan Europske unije, što je znatno ispod europskog prosjeka od približno 14 posto.
Mnogi analitičari smatraju da Španjolska predstavlja primjer smjera u kojem Bruxelles želi voditi cijeli kontinent.
Krajem lipnja istekao je rok za prijavu za jedan od najvećih programa legalizacije migranata u modernoj europskoj povijesti. Stotine tisuća ilegalnih migranata koji žive i rade u Španjolskoj dobile su priliku dobiti legalni status, a procjene sugeriraju da bi konačni broj mogao premašiti milijun ljudi.
Nije to prvi takav program u Španjolskoj. Između 1986. i 2005. provedeno je šest sličnih amnestija, ali tada su migracijski pritisci bili znatno manji, a demografska slika Europe potpuno drugačija.
Socijalistički premijer Pedro Sánchez opisao je mjeru kao “čin pravde i nužde”. Nakon što nije uspjela osigurati parlamentarnu podršku, njegova je vlada dekretom izmijenila zakon o imigraciji. Sanchez tvrdi da bi Španjolska do 2050. izgubila 19 posto bruto domaćeg proizvoda ako bi se migracije značajno smanjile te da je gotovo polovica gospodarskog rasta zemlje od 2022. rezultat imigracije.
Je li gospodarstvo jedini kriterij?
Kritičari europske migracijske politike upozoravaju da se budućnost društva ne može promatrati isključivo kroz ekonomske pokazatelje.
Gospodarski rast je važan, ali jednako važni su i društvena kohezija, povjerenje među građanima, kulturni kontinuitet i nacionalni identitet. Država nije samo tržište i statistika, već zajednica utemeljena na zajedničkoj povijesti i osjećaju pripadnosti.
Istodobno, brojne nevladine organizacije i dalje pružaju pomoć migrantima po dolasku u Europu i procesu legalizacije. Njihovi zagovornici tvrde da je to humanitarni rad, dok protivnici smatraju da takve organizacije doprinose slabljenju nacionalnog suvereniteta i potiču nove valove migracija.
Cijena koju građani plaćaju
Posljedice masovnih migracija više nisu apstraktna tema. U mnogim zemljama zapadne Europe gotovo svakodnevno se izvještava o napadima nožem, sukobima bandi, seksualnim deliktima, neredima, organiziranom kriminalu i terorističkim prijetnjama.
Posebno zabrinjava porast antisemitizma. Židovske zajednice diljem Europe upozoravaju na sve češće incidente, prijetnje i zastrašivanja, što postavlja pitanje kako se kontinent koji se zavjetovao da nikada neće ponoviti tragedije iz prošlosti ponovno suočava sa sličnim pojavama.
U mnogim gradovima formirana su paralelna društva. Čitava naselja funkcioniraju prema društvenim i kulturnim pravilima koja se značajno razlikuju od normi zemalja domaćina. Policajci, učitelji i lokalni dužnosnici sve više priznaju da je integracija puno teža nego što se prije zamišljalo.
Pa ipak, oni koji javno ukazuju na te probleme često se suočavaju s optužbama za ekstremizam, a ne s ozbiljnom raspravom o mogućim rješenjima.
Nova politička bitka
U Francuskoj se raspravlja o mogućnosti da građani zemalja izvan Europske unije dobiju pravo glasa i kandidiranja za dužnost na lokalnim izborima. Takva promjena mogla bi utjecati na oko šest milijuna ljudi.
Švedska, Finska i Luksemburg već dopuštaju velikom broju stranih državljana izvan Europske unije sudjelovanje na lokalnim ili regionalnim izborima.
Prema mnogim europskim političarima, migracije ne mijenjaju samo demografsku sliku kontinenta, već i njegov politički, kulturni i društveni identitet.
Promjena kursa u Bruxellesu?
Europska unija je u lipnju usvojila jedan od najstrožih migracijskih paketa do sada, s ciljem povećanja broja deportacija i uspostavljanja prihvatnih centara izvan granica Unije.
Njemačka, Austrija, Nizozemska, Danska i Grčka već pregovaraju s trećim zemljama, uglavnom u Africi, o otvaranju centara za povratak migranata, po uzoru na sporazum između Italije i Albanije.
Prihvaćanjem politika koje su do nedavno kritizirali, europski čelnici, prema mnogim promatračima, neizravno priznaju da prethodni model nije dao očekivane rezultate.
Međutim, protivnici trenutne politike tvrde da deportacije i stroža kontrola granica ne mogu riješiti posljedice desetljeća migracija, neuspješne integracije i gubitka povjerenja građana u sposobnost država da kontroliraju vlastite granice.
Zato je koncept “remigracije” sve prisutniji u europskoj političkoj debati. Njegovi zagovornici predstavljaju ga kao dugoročnu strategiju koja uključuje povratak ilegalnih migranata, deportaciju stranaca osuđenih za teška kaznena djela te obnovu nacionalnog suvereniteta i kulturnog kontinuiteta.
“Velika zamjena” i nova europska podjela
Nakon Summita o remigraciji održanog u Portu u svibnju, pokrenuta je inicijativa “Spasimo Europu”, prva paneuropska građanska akcija usmjerena na zaustavljanje migracija i zaštitu europskog identiteta.
Podršku toj kampanji pružili su brojni političari, uključujući bivšeg mađarskog premijera Viktora Orbána, čelnika španjolske stranke Vox Santiaga Abascala, rumunjskog političara Đorđa Simiona, čelnika pokreta Reconquista Erica Zemura, kao i predstavnike Alternative za Njemačku i Slobodarske stranke Austrije.
Jedan od ključnih argumenata tih pokreta je tvrdnja da takozvana “velika zamjena” nije teorija zavjere, već demografski proces koji se može pratiti putem statističkih podataka.
Istovremeno, politički pritisak koji dolazi iz Amerike Donalda Trumpa potiče neke europske čelnike da ponovno naglase zaštitu granica, suverenitet i nacionalni identitet.
Dok Zapadna Europa, prema kritičarima, sve više poprima obrise postnacionalnog projekta, mnoge zemlje u srednjoj i istočnoj Europi i dalje se opiru takvom smjeru razvoja, nastojeći sačuvati svoju povijesnu i kulturnu jedinstvenost.
Između suradnje i očuvanja identiteta
Istovremeno, zaštita granica ne znači nužno izolaciju od ostatka svijeta. Prema nekim stručnjacima, Europa bi trebala redefinirati odnose s Afrikom, Azijom i drugim regijama.
Umjesto izvoza ideoloških modela i političkog inženjeringa, europske države mogle bi se usredotočiti na rješavanje uzroka migracija, poput ekonomske zaostalosti, nesigurnosti, slabih institucija i nedostatka perspektive.
Takva suradnja trebala bi se temeljiti na međusobnom poštovanju, a ne na paternalizmu. Stabilnije i prosperitetnije države u Africi i Aziji koristile bi i njihovim građanima i Europi.
Europska društva danas se stoga suočavaju ne samo s pitanjem migracijske politike, već s mnogo širom dilemom: hoće li kontinent sam određivati svoju budućnost ili će dopustiti da ga oblikuju demografski i politički procesi koje više ne kontrolira.
Demografski sat otkucava. Brojke rastu iz godine u godinu, a europske vlade traže od svojih građana nove prilagodbe, nove kompromise i nove ustupke.
Na kraju, svaka civilizacija mora odgovoriti na isto pitanje: ima li još uvijek dovoljno samopouzdanja da sačuva i razvije vlastiti identitet. Europa se, po mišljenju autora ovog teksta, brzo približava tom trenutku.
