Mnogi su čuli da je Harari, desna ruka Klausa Schwaba, izjavio kako će velika većina trenutnog ljudskog stanovništva postati sasvim beskorisna, jer će tehnologija preuzeti skoro sve poslove. Dakle, za njega ti ljudi nemaju nikakvu vrijednost.
Moj osvrt na to: Svako živo biće ima vrijednosti i to ne ovisi o tome je li korisno ili potrebno nekome ili nečemu drugom. Harari razmatra samo utilitarnu vrijednost živih bića, ali ne i egzistencijalnu vrijednost. To je izuzetno negativan i nihilistički stav prema životu i svemu živome. Sve se to može gledati i drugačije.
Ako čovječanstvo ima razvijenu tehnologiju da ljudi trebaju manje raditi, onda je to prilika da ljudi razviju svoje uzvišene sposobnosti. Svoje mentalne i duhovne sposobnosti pa i umjetničke.
Na Baliju npr. je društvo dugo bilo uređeno tako da se radilo samo prijepodne, svega četiri sata, a nakon ručka, dakle poslijepodne su se ljudi posvećivali djeci i umjetnosti. Navečer su onda imali koncerte i predstave gdje su zajedno slavili ljudsku kreativnost.
Društvo može biti koncipirano na sasvim drugačiji način. Ako se više ne mora raditi da bi se preživljavalo, mogu se osloboditi ogromne količine energije za samorazvoj i razvoj svojih sposobnosti i talenata.
A nadasve za duhovni razvoj svakog čovjeka – koji ionako već uzima maha, jer se ljudi sve više osvještavaju i osvještavaju svoju ulogu kreatora i nositelja božanske iskre. Dakle, treba nam više ljudi, a ne manje u jednom dobronamjernom i pozitivnom društvu.
Točno dijametralno suprotno viziji Hararija i njemu sličnih ljudi.
