Ima jedna pjesma Bijelog Dugmeta koja lijepo opisuje što se događa s našom prolaznošću i starenjem. Recimo u stihu “Jer kad ostariš, nitko ne kuca na tvoja vrata” ističe se da s godinama gubimo pažnju, da nas svijet sve manje posjećuje i da polako nestaju slike poput “potoka s ribama od srebra” i “jabuke u cvatu” koje su nam tijekom života simbolizirale trenutke ljepote, plodnosti, mladosti. Te slike postaju stvari koje utihnu ili se udalje kad ostarimo, ako nam ih netko ne osvježava i ako nas ne uveseljava svojom pažnjom.

Što nam ostaje? Ako smo sretni, ostaje ljubav. Ljubav onih koji neće zaboraviti što su ti stariji učinili za nas. Što smo na kraju mi koji idemo prema toj starosti učinili za svoju djecu i njihove generacije. Ljubav onih koji ne traže da budu u prvom planu, već koji će učiniti sve da atmosferu tuge, usamljenosti i nažalost čekanja na neizbježnu smrt, učine prihvatljivijom. Iako sve polazi od obitelji, trebamo kao društvo puno više osvijestiti činjenicu da su „starci“ ti zbog kojih smo i mi tu.

Treba još više kroz obrazovni sustav poticati djecu da poštuju starije ljude, jer i oni će jednom biti nečiji „starci.“ I njima će jednoga dana nestati slike poput potoka s ribama od srebra i jabuke u cvatu, ako neće biti nekoga oko njih da im ih osvježi i da brine o njima do posljednjeg daha.

Stalno govorim da je društvo snažno onoliko koliko je najslabiji član tog istog društva jak. Snagu društva moramo stvarati na brizi o djeci, invalidnim osobama i starijim članovima. Krug života je takav. Kad se rodimo, naši nam roditelji mijenjaju pelene. Na kraju, najčešće to mi radimo za njih, ako su sretni da smo tu za njih i ako nam usrana borba za golo preživljavanje to dozvoli. Čuvajmo naše stare, jer čuvajući njih, čuvamo i mudrost društva koju treba prenositi s generacije na generaciju. Imaju nam oni još dosta toga za poručiti i naučiti nas.