Djed me jednog dana posjeo i rekao: “Sine moj. Kako ti voliš ljude nazivati prijateljima, nisu ti dovoljni ni prsti obje ruke i noge da ih sve smjestiš na njih. Lijepo je to, ali život će ti pokazati da ćeš na kraju samo na prste jedne ruke moći smjestiti one koje si kroz život zvao prijateljima i poznanicima. I znaš što… možda dvoje od njih budu zaista prijatelji. Ako tako bude, bio si bogat čovjek.”

Tada to nisam shvaćao, ali danas, u ovim godinama, znam što mi je djed htio reći. Život nas nauči da broj pravih prijatelja nije velik, ali njihova vrijednost je nemjerljiva. Nisu svi ljudi koje kroz život sretnemo – naši ljudi. I to je u redu.

Na kraju, nije stvar u broju, nego u onima koji ostanu uz nas. Vrijeme, iskustva i tišina među ljudima pokažu tko ostaje kad se sve drugo makne. Nisu oni koji se samo smiju s nama, nego i oni koji znaju ostati dok nas boli. Ako imamo jednog ili dvoje takvih ljudi, čestitam. Bogati smo ljudi. Možda i više nego što mislimo. Zato, trebamo čuvati to pravo i istinsko bogatstvo ako smo ga tijekom života stekli.