Je li došlo vrijeme da se napokon odmaknemo od te besmislene podjele na lijevo i desno?, Piše Hamed Bangoura.
Kad god objavim neki direktan post, jave se dušebrižnici, s jednim te istim pitanjem: gdje sam bio ’71. i ’91., čiji si? Pitaju to većinom „dobronamjerni” ljudi, od kojih su mnogi Hrvatsku otkrili devedesetih.
A ja sam samo običan dečko sa Šalate. Odrastao u „krilu” Savke Dapčević-Kučar i Mike Tripala, na uglu Rockefellerove i Grškovićeve. 1971. imao sam pet godina i Hrvatsko proljeće mi je bilo prvi susjed. 1991. bio sam tu, u svom Zagrebu, i dijelio sudbinu svih građana Hrvatske.
Ovo sam ja s prijateljicom u podnožju parka Glogovac, krajem 1968. Od 1967. do 1969. liječio sam se od dječje paralize u Vinogradskoj bolnici. Njezina mama bila je ondje medicinska sestra i zajedno s mojom bakom brinula se o mom oporavku. Duge sate terapija ta je djevojčica provela uz svoju majku, moju baku i mene. Bila je moj mali anđeo čuvar. I nikad me nije pitala gdje sam bio. Ni 1967., ni 1971., ni 1991.
Nikada me nije pitala jesam li lijevo, desno, u sredini ili sam poludio i vrtim li se u krug zajedno sa svima koji su se pogubili u ovoj silnoj buci. Od prvog dana znala je da sam uvijek i samo na strani zdravog razuma. Samo me pitala jesam li dobro i buba li me bolesna noga.
Razmišljao sam zašto me baš ta rečenica, „jesi li dobro, buba li te noga”, toliko dugo prati.
Valjda zato jer danas, pedeset i nešto godina kasnije, nitko više ne pita je li te noga zaboljela. Pitaju te jesi li „naš” ili „njihov”. Jesi li bio tu ’71., tamo ’91., ovdje prošle godine kad se lajkalo ono što se nije smjelo, ili ono što se moralo. Kao da je briga za čovjeka nestala, a ostalo je samo brojanje. Tko je na kojoj strani crte koju je netko drugi povukao.
Gledam ljude oko sebe kako se vrte u krug, iz dana u dan, iz objave u objavu. Lijevo, desno, pa opet lijevo. Svaki dan nova linija razdvajanja, svaki dan nova lozinka koju moraš izgovoriti da bi te pustili unutra. Gotovo svi su toliko zauzeti čuvanjem granice da nitko više ne pita ono najobičnije, najvažnije pitanje: „Jesi li dobro, čovječe?”
Moj mali anđeo to nije morao učiti. Nije imao ideologiju, imao je samo ruke i oči koje su gledale je li njezin prijatelj dobro. To je bila cijela njena politika.
Možda je to i cijela poruka. Ne moraš znati gdje sam bio ’71. ili ’91. da bi znao tko sam. Dovoljno je da me pitaš kako sam. Sve ostalo je buka. Silna, glasna, prazna buka u kojoj se svi okreću u krug, a nitko nikamo ne stiže. Nije bitna promjena politike, bitna je promjena društva.
Zdrav razum nije strana. Zdrav razum je kad te netko pita boli li te noga i može li ti ikako pomoći. Nikako odmoći.
