Naravno, pohlepa nije isto što i ambicija. Ambiciozan čovjek želi napredak kroz rad i cilj te adekvatnu nagradu za taj rad. Pohlepan čovjek želi imati više pod svaku cijenu, pa i po cijenu da uruši društvo, vođen pretjeranom i nezasitnom željom za posjedovanjem, stjecanjem i zadržavanjem više nego što jednom čovjeku stvarno treba. Radi se o novcu, moći i materijalnim dobrima.

Možeš li voziti dva auta istovremeno? U koliko kuća, vila ili stanova možeš živjeti istovremeno? Koliko tanjura graha, mesa ili riže možeš pojesti dnevno? Ne, ne kreće se od te matematike.

Pitanje je: koliko ti je novca potrebno za normalan život? 1.000 eura dnevno? 30.000 eura mjesečno? Je li to dosta? Običnom čovjeku to je i više nego dovoljno. Onome na poziciji moći nije. Njemu ili njoj nikad nije dosta.

“Treba još.” Pa se ide uzeti od društva u kojem živi. Nije ih briga za majku koja brine o djetetu s invaliditetom. Nije ih briga za umirovljenika koji kopa po kantama za otpad i ne želi uzeti ni milostinju, nego želi sam “iskopati” svoju koru kruha.

Za razliku od njega, pohlepnik tu koru želi oteti iz usta tisućama takvih ljudi. Znam da one koji se prepoznaju u ovom postu nije briga što pišem. Kao što ih nije briga ni što godinama govorim da je pohlepa najveći ljudski grijeh.

Ipak, neka ostane zapisano. Nemojte za blagdane bacati milodare i glumiti moral. Nemojte.

To ništa ne briše. I nemojte mi pričati da nema novca. Ima, samo je taj novac u krivim rukama.

Razumijem rad, uspjeh i želju da osiguraš svoju obitelj. Ali pohlepu kojom pokušavaš osigurati deset generacija ne razumijem. I još nešto. Ako mi netko kaže da nema novca da bi svi u ovoj zemlji mogli živjeti dostojanstveno od svog rada i da se pomogne onima kojima treba, nemamo više o čemu razgovarati.

Na kraju, svi idemo na isto mjesto. U grob nosimo samo svoja djela. Ne zlato, ne vile, ne eure i dolare. A iza nas ostaje samo jedno pitanje: Kakvu smo poruku ostavili onima koji dolaze nakon nas?