Ponekad imam osjećaj da zadnjih godina sve više hodamo. Hodamo za ovo, hodamo protiv onoga, hodamo lijevo, desno, naprijed i nažalost unatrag. Ulice su nekoliko dana godišnje pune kolona, transparenata, parola i uvjerenja. A opet, kad se sve zbroji, pitam se jesmo li kao društvo zaista igdje stigli.

Dok raspravljamo tko je u pravu, a tko u krivu, tko smije hodati, a tko ne smije, tko predstavlja budućnost, a tko prošlost, nekako mi se čini da nam promiču stvari oko kojih bismo se svi trebali složiti.

Bolji život, pošten rad, dostojanstvene plaće, dostupno zdravstvo, kvalitetno obrazovanje, odgovornost prema društvu u kojem živimo i prilika da mladi ostanu ovdje graditi svoju budućnost.

Nemam ništa protiv toga da ljudi hodaju za ono u što vjeruju. To je njihovo pravo i dio je demokracije. Samo volio bih da jednako glasno i jednako često hodamo za teme koje nas spajaju, a ne samo za one koje nas dijele.

Recimo da hodamo protiv korupcije u ovom društvu, nepotizma, raznih besmislenih nameta, perfidne i sustavne pljačke ovog našeg bisera od države. Nadasve, volio bih da hodamo protiv ratova u svakom dijelu svijeta, svakoga dana i sve više.

Nije dakle nikakav problem u hodanju. Problem je ako nakon svih tih kilometara kao društvo i dalje stojimo na mjestu. Ili, još gore, hodamo unatrag dok mislimo da idemo naprijed.