Jedna od temeljnih vrijednosti je zdrava i funkcionalna obitelj. Iz obitelji počinje sve. Majka i otac su ti koje prvo ugleda dijete kada dođe na svijet. Majka i otac najviše utječu na svoje dijete i u prvim godinama postavljaju temelje za život svom djetetu. No, ne mogu sami sve, jer onda dolazi žrvanj života, borba za golo preživljavanje, financijski problemi i mnoge obitelji se raspadaju pod pritiskom života. Nisu spremni prihvatiti činjenicu da je život kao otkucaji srca. Čas si gore, čas dole.

Pod tim pritiscima postajemo egoistični i bezosjećajni. Svi su nam drugi krivi, samo mi nismo, ili nas se ne tiču tuđi problemi dok ne dođu u naše dvorište. Počinjemo s obezvrjeđivanjem posla koje obavljaju tete u vrtićima, još gore se ponašamo prema učiteljima i profesorima, posebno ako nam djeca ne dobivaju ocijene koje smo mi zamislili da oni “zaslužuju”, a taj pritisak vlastitoj djeci stavljamo mi. Vrijeđamo i omalovažavamo rad socijalnih radnika, policajaca, liječnika i svih onih koji se trude pošteno odraditi svoj dio posla. Ne kažem da su svi ispravni, ali se velika većina trudi u ponekad nenormalnim uvjetima i pod nevjerojatnim pritiscima pošteno raditi svoj posao.

Društvo smo koje je zaboravilo da vrijeđati i omalovažavati svoje žene, svoje muževe, ljude koji drže i trude se održati svoje obitelji, tete u vrtiću, učitelje, profesore, policajce, liječnike, socijalne radnike… znači samo jedno. Podrivanje najvažnijih temelja svakog normalnog društva. Zastrašujuće je koliko svi zaboravljamo i zastrašujuće je kako smo svako zbog svoje pravice, spremni okriviti sve druge samo ne sebe. Sve druge, jer ne želimo raditi i doprinijeti da složno radimo na prevenciji ovakvih događaja, već se bavimo posljedicama našeg ne činjenja.

Teže je ući u bilo koje ministarstvo, agenciju ili neku drugu javnu ustanovu nego u jednu školu. Zašto je tome tako? Zato što smo mi zakazali, mi smo izabrali one koji se štite od svojih građana, umjesto da upravo njih štite, a posebno da štite interese najranjivijih i najvažnijih članova društva, a to su naša djeca i oni koji brinu o našoj djeci, o njihovom mentalnom zdravlju, o njihovom znanju i koji bi trebali s nama formirati našu djecu u zdrave pojedince, sa zdravim temeljnim vrijednostima kako bi oni danas sutra bili prije svega ljudi.

Sve nas lomi ovaj težak život. Sve nam je važnije od djece, a posebno ako nisu naša u pitanju. Nemamo vremena za razgovor s njima, za slušanje njihovih problema, strahova, želja, za njihove interese, za jedan dugi i iskren zagrljaj. Nažalost jedna majka i jedan otac, bake i djedovi ni danas ni sutra, ni nikada više neće zagrliti svoje dijete zato što smo zakazali svi mi.

Zakazali smo jer se ne borimo i zalažemo za jedine prave vrijednosti, a to su sva djeca prije svega, a tek onda sve drugo nabrojano. Da – djeca koja nisu i ne smiju biti žrtve ideologija i prepucavanja nas odraslih, već briga i radost za sve nas. Potrudimo se stvoriti bolje društvo. Budimo odgovorni i razmislimo kako možemo pomoći i zaštititi najranjivije i najslabije u društvu, jer koliko nam oni budu snažni – bit ćemo snažni kao društvo u cjelini.