- Hamed Bangoura
- Arhiva portala Epoha, Pixabay
Istina je. Život nema reprizu. Nema druge izvedbe, povratka na početak ni prilike da istu scenu odigramo bolje. Barem ne na ovome svijetu. Neke ćemo riječi izgovoriti pogrešno. Neke ćemo ljude prekasno zagrliti. Negdje ćemo šutjeti kad je trebalo govoriti, a negdje govoriti kad je bilo pametnije šutjeti. I sve je to dio predstave.
Problem je u tome što se često ponašamo kao da je ovo tek generalna proba. Čekamo pravi trenutak da počnemo živjeti, voljeti, riskirati, oprostiti ili reći ono što osjećamo. Uvjeravamo se da ćemo sve to učiniti sutra, kada budemo imali više vremena, novca ili hrabrosti, kada dođe taj toliko spominjani pravi trenutak…
Tako se postaje statist u vlastitom životu. A vrijeme ne čeka da se mi pripremimo. Kažu da je vrijeme kao mač: ako ga ne presiječemo, presjeći će nas. Ali, na toj pozornici nismo sami.
Uz nas igraju i oni koji pravila mijenjaju usred predstave. Koji naše povjerenje shvate kao slabost, a dobrotu kao popust. Damo prst, uzmu ruku, pa nas tom istom rukom udare.
I tu je prava dilema. Ne kako uspjeti, nego kako ostati dobar čovjek, a ne ispasti budala od čovjeka. Biti pošten ne znači biti naivan. Biti dobar ne znači dopustiti da nas gaze. Oprostiti ne znači zaboraviti, a pružena ruka ne mora ostati ispružena dok nas netko po njoj tuče.
Postoji, naravno, i onaj drugi put. Stari, provjereni: u se, na se i poda se. Uzmi sve što možeš, ne pitaj koga si pregazio i uvjeravaj se da je to jednostavno život. I ne, nije istina da takvi loše spavaju. Mnogi spavaju mirno kao djeca. Čovjek se na sebe navikne. Dođe trenutak kad ogledalo više ništa ne pita, jer je odavno naučilo da nema smisla. To nije mir. To je samo tišina.
Ne pišem ovo kao netko tko je svoju ulogu odigrao bez greške. Dio života sam odigrao krivo. Ne namjerno, ali krivo. Povrijedio sam ljude do kojih mi je stalo i za to molim oprost svakoga dana. Nekoga sam usput sigurno nagazio, a da nisam ni primijetio. Barem mi se tako čini. Možda se tako samo lakše nosi.
Teže je zapravo onima drugima. Njima se ujutro gleda u ogledalo, danju u oči svoje djece, a navečer se zaspi tek kad su sami sa sobom raščistili račun. Pokušavam biti među njima. Ne ide uvijek, ali pokušavam. Život ne treba odigrati savršeno. Treba ga odigrati iskreno. Sa svim onim što jesmo, a ne s onim što drugi od nas očekuju da budemo.
Pisao sam oduvijek, punim imenom i prezimenom, ono što osjećam. Nekima se to nije svidjelo i gadno su me nagazili. Ne bih promijenio ni riječ. Ni zarez. Kad se zastor spusti, neće biti važno jesmo li zadovoljili publiku. Predstava svima završava isto. Zastor pada u istoj sekundi i za poštene i za nepoštene, i za one koji su čekali sutra i za one koji su uzeli sve što su mogli.
Nitko iz kazališta nije iznio kulise sa sobom. Pokrov nema džepove. Ne odlaze s nama ni kuće, ni računi, ni to koga smo nadmudrili. Ostaje samo ono što smo ostavili u svojima. Prije svega u svojoj djeci. Njima ne ostavljamo samo nasljedstvo, nego amanet. Nasljedstvo se potroši. Amanet se nosi dalje. To je jedino što se pamti. Važno će biti jesmo li uopće živjeli svoju ulogu. I jesmo li ostali dobri ljudi. Život je premijera. Nema reprize. Odigraj svoju ulogu kao čovjek.
