- Ines Knežević
- Arhiva portala Epoha, Facebook, Pixabay
Ljudi misle da biraju. Da su slobodni. Ali većina odluka koje donose nisu njihove. To su samo njihovi nesvjesni refleksi i uvjetovani obrasci koji su im usađeni kroz školu, medije, radne strukture i strah od kazne.
Sustav je točno izračunao do koje granice se može pritisnuti, a da masa ne reagira. To se zove psihologija poslušnosti. Eksperimenti poput onih Milgramovih pokazali su da će prosječan čovjek, ako autoritet dovoljno uvjerljivo kaže “moraš”, lako učiniti stvari koje se kose s njegovom vlastitom savješću.
I, što je najtragičnije, neće osjećati odgovornost. Jer “samo je slijedio naredbe i radio svoj posao”! Tu je srž te toksične bezglave poslušnosti koja ide toliko daleko da će ugroziti i živote bližnjih oko sebe poradi nagrade od sustava. To je kao psu keks koji dobije kad sjedne i legne kad mu se naredi.
Mnogi su čak i mirniji sa sobom kada netko drugi odlučuje za njih, a oni samo izvršavaju naredbe bez uključivanja mozga. Zato se građanski neposluh ne rađa i ne pokreće lako, jer automatizirani umovi nisu zainteresirani da nešto mijenjaju. Građanski neposluh zahtijeva da čovjek sam misli. Da se odrekne sigurnosti vođenog i preuzme odgovornost za svoja djela i za društvo u kakvom živi.
To nije samo bunt protiv nepravde, to je finalno odrastanje. Sustav ne stvara samo poslušne, nego stvara i žrtve koje se osjećaju moralno ispravnima zbog svoje patnje. To je sofisticiran oblik kontrole, jer je poznato da žrtva nikad ne preuzima inicijativu.
Ona trpi, čeka, opravdava sustav, misleći da trpljenjem skuplja moralne bodove. U praksi, žrtva hrani samu strukturu koja ju iscrpljuje. Od malena nas uče da je dobro dijete ono koje šuti, prilagođava se i ne pravi probleme. To dijete kasnije postaje građanin koji ne postavlja pitanja i radnik koji šuti kad vidi nepravdu.
Generacijskim programiranjem kroz sustav i obitelj stvorena je kolektivna nemoć. Ne zato što ljudi ne mogu, nego zato što su uvjereni da ne smiju i da će biti kažnjeni ako nešto pokrenu po svojoj volji. I kako promijeniti smjer koji nas vodi u provaliju?
Promjena ne dolazi urlanjem, nego suočavanjem sa samim sobom. Počinje u trenutku kada čovjek prestane opravdavati ono što osjeća i zna da nije ispravno. Kad prestane pristajati na ucjene iz straha da će biti kažnjen. Kad se sjeti da njegova šutnja ima posljedice, jednako kao i njegov glas.
Građanski neposluh nije agresija. To je odbijanje da se hrani laž i odbijanje da se izgubi sebe.
Počinje jednostavno: ne ponavljaj slogane, ne opravdavaj apsurde, ne glumi da ne vidiš.
I, možda ono najvažnije, ne baziraj se samo na osuđivanje onih koji još spavaju nego budi validan primjer za druge oko sebe. Otpor počinje kad više nas iskorači i odupre se manipulaciji. Najprije od malih stvari pa na veće.
Tako se mijenja smjer, racionalno, suvereno i dosljedno i bez dramatiziranja, jer dok dramatiziraš još si u ulozi poslušne žrtve i takve sistem najviše voli.
