Tko je onda kriv za sve što se događa? Narod kmeči da dolazi biometrija, digitalni novac, NWO, ali tvrdoglavo se pravi lud kao da ne vidi da agendu zapravo provode njihovi susjedi, sugrađani, zemljaci, kao i njihove vlastite obitelji.

Lakše je reći da je kriv Putin, Trump, Schwab i ostala ekipa, jer oni su negdje daleko. Po njima se lakše može pljucati, ali ne treba se djelovati. Kad se usmjeriš na lik iz novina, ne trebaš se suočiti sa surovom činjenicom da je narod sam sebi kriv, jer sam sebe istrebljuje.

Kad izbjegavaš pravu istinu, tada ne trebaš napraviti rez u svom ponašanju. Možda bismo trebali prestati kupovati ono što nas truje, ne glasati za uljeza, ne podržavati međusobnu mržnju, ne raditi u korporaciji, tvornici koja zagađuje vodu i tome slično. Postoje načini da se čovjek suprotstavi sustavnom uništavanju čovječanstva i prirodnog svijeta kakav bi trebao biti.

Ništa od toga ne trebaš ako ne zastaneš i ne premotaš film na sporo da bolje vidiš. Jer put ignoriranja činjenica je lakši. Dereš se i praviš važan. Drugi ti plješću. I osjećaš se velikim. Ali, kad aplauz prestane, opet si u smeću, gladan, opljačkan i izmanipuliran. I tako će biti dok god sami sebe ne prestanemo lagati i izjedati.

Oni koji vode globalističke planove i izdaju naredbe oprali su ruke kao Poncije Pilat. Ali narodu su krvave ruke, jer ubija i depopulira sam sebe….za nešto love… luksuza… statusa…

Narod drži svoje zmije u njedrima i traži krivca drugdje. Likovi iz novina ostali bi samo na papiru tiskovina da nemaju poslušne ruke na dnu piramide koje rade za njih.

Ništa se ne provodi, samo već podmazani kotačići rade i dalje. Manjini koja sve bistro vidi sve je teže, jer ne vide izlaz iz tame gdje vlada ignorancija. Ta manjina je kao Ferrari bez goriva. Lijepo ih je vidjeti i čuti, ali nema kretanja, jer nema potiska i snage od većine. Nema podrške. Nema solidarnosti. Nema stava. Samo larmanje i kmečanje pa natrag u kućicu kao zavezani psi na lancu.