S vremenom, kako sam odrastao i promatrao ljude oko sebe, sve su mi se više gadili, ne zato jer su nužno loši, u smislu zli, nego zato jer su ljigavi. Jednostavno, nije mi jasno kako svojim očima možeš gledati u prevaru i praviti se da ju ne vidiš, pljeskati, ili da budem malo plastičniji – lupati loncima. I tu zapravo vidiš da se 99% ljudi dijeli na ljigave (oni koji vide prevaru i svjesno u njoj sudjeluju) i glupe (koji ne vide prevaru i nesvjesno u njoj sudjeluju iako je očita).

Ta misao da smo okruženi ljuskama, strašilima bez duha (i mozga), maltene statistima, je najteža spoznaja s kojom čovjek mora živjeti. Jedino što mi daje želju za životom na ovom svijetu je 1% ljudi koji su svjesni ovoga što govorim i preziru ta bezlična i oportuna stvorenja kao i ja. Da nema njih, ne bih imao s kim pričati, jer koji je smisao razgovora s osobom koja je neiskrena i ne govori ono što misli ili je pak preglupa da shvati ono što joj govoriš.

Nažalost, većina je na takvoj frekvenciji da je vrhunac njihova poimanja (shvaćanja) video snimka na kojoj mijenjam tablice na Mercedesu, mašem novčanicama od 500 eura ili Rolexom.

Još strašnije od toga je da oni ne shvaćaju da ja to činim kako bi im se narugao i da se zapravo samo dobro sprdam s njima, svjestan toga da je to jedini sadržaj koji može izazvati njihovu reakciju.

Bilo što složenije jednostavno ne može zaokupiti njihovu pozornost niti izazvati neku reakciju. Spuštajući se na njihovu frekvenciju, ja im zapravo pokazujem kolika su bijeda, ali naravno, oni to ne vide i ne razumiju, jer nisu u stanju čitati između redova i preglupi su da shvate sarkazam.