- Ivan Pernar
- Arhiva portala Epoha, Facebook, Pixabay
Po mom dolasku u Zagreb rutinski sam otišao u Pizzeriju DG koja nije radila zbog godišnjih odmora. Razmišljajući što i kako, otišao sam u najbližu pizzeriju Viva u Kranjčevićevoj.
Mislio sam biti skroman da ne uznemirim ljude oko sebe, a i da me ne optužuju za pretjerivanje, pa sam naručio samo običnu pizzu i čašu vode. Međutim, konobar je na moje iznenađenje donio Janu u staklenoj boci. Odmah mi je palo na pamet, koliko će me ta boca koštati. To se svaki put pitam otkako više nisam u Saboru, tamo je kava bila kunu ili dvije ako me pamćenje dobro služi.
Konobar kao da mi je čitao misli, rekao je, spuštajući bocu i čašu na stol – nemojte se tresti gospodine Pernar, kuća časti s vodom. To mi je odmah izmamilo osmijeh na lice. Međutim, iznenađenju tu nije bio kraj, nakon što sam završio s pizzom, pitao me – a koji ćete desert uzeti. Taman sam išao reći – neću nijedan, međutim, on me presjekao prije nego sam to izgovorio riječima – kuća časti.
I sad naravno, umjesto da odgovorim – neću nijedan, upitao sam – a koji imate?
Uglavnom, shvatio sam da je konobar ne samo veliki gospodin, nego i čovjek s jakom socijalnom inteligencijom pa mu ne treba objašnjavati da prema gostu debelog novčanika treba biti široke ruke.
Raduje me susret s pametnim ljudima koji instinktivno razumiju stvari i kojima se ne mora crtati objašnjavati im stvari kao velikoj većini konobara pa sam ga na izlasku upitao koliko sam dužan, a on mi je u svojoj skromnosti rekao da samo za tu pizzu treba dati par eura na što sam mu ja dao 40 eura što ga je zbunilo te se počeo svađati sa mnom gurajući mi razliku novca nazad.
Tada sam ga zaustavio i prekorio riječima – mladiću, u stisnutu šaku nikad ništa nije upalo, da bi čovjek primao mora i davati, što više daješ to ćeš više i primiti.
Sreću na njegovu licu bilo je teško opisati, za mene je to bila mala gesta, a njemu sam uljepšao dan, kao što sam i jučer Austinu Francu kojeg su roditelji izbacili iz kuće pa sam mu poslao 500 dolara da se snađe.
Sirotinja često ne može razumjeti davanje nego nažalost samo primanje i zato im nitko ništa ne daje, a i općenito ih ljudi izbjegavaju upravo iz tih razloga. Onda naravno konobari sirotinjskog mentaliteta pitaju sebe zašto dobivaju mizeriju za bakšiš ili ne dobiju čak ni par kovanica.
Nije to zato jer su svi gosti bez para nego jer nemaju socijalnu inteligenciju pa ne znaju koga treba počastiti. Ruku na srce, ni ovaj konobar ne bi ništa dobio da me nije počastio, ali, eto, počastio me i ja nisam mogao otići od tamo da mu ništa ne ostavim, a to je zato jer imam emociju koju mentalna sirotinja nema – sram, bilo bi me sram da je netko bio tako galantan prema meni, a da sam ja koji imam više od njega bio škrtica prema njemu. Razmislite malo o socijalnoj inteligenciji. Dobro je imati to u sebi. Lakše ideš kroz život kada pokažeš razumijevanje za druge ljude, ono razumijevanje kojemu nisu potrebne riječi ni dodatna pojašnjenja.
