Malo je povjerenja među ljudima, gdje postoji more udruga i pojedinaca koji se šatro bave općim dobrom i nekakvim “višim” ciljevima, a zapravo samo gledaju kako izvući novce za sebe.

Gotovo da nema akcije “skupljanja novaca za potrebite” čiji akteri ne završe u crnoj kronici, jer su novac za plemenitu namjenu trošili na sebe.

Te kojekakve udruge i pojedinci isisavaju golem novac iz proračuna i kako bi se narugao njima, odlučio sam skupljati novac za svoj dobar provod na Tajlandu.

U tome su ljudi prepoznali iskrenost, jer napokon im netko ne maže oči, ne prodaje im nekakve priče o humanitarnim akcijama, nego im otvoreno kaže – dajte mi novce da ih potrošim na sebe.

I u toj iskrenosti same namjere, ljudi su pronašli tračak nekakve iskonske istine koju svi u sebi duboko razumiju ali na van je gluma i maskiranje.

Kako bi se narugali tom lažnom društvu, ili možda bolje rečeno vremenima u kojima živimo gdje gotovo da i nema humanitarne institucije u koju se ljudi nisu razočarali, a svjesni toga da je transparentnost svuda manje više ravna nuli, u meni su prepoznali autentičnu osobu koja zapravo pokazuje kako stvari stoje.

Svaka uplata meni, novi je šamar lažnom i licemjernom društvu.

Na kraju krajeva, meni novac ni ne treba, ja ga imam dovoljno, ali svakom uplatom meni ljudi su doslovce stali u poziciju da se zajedno sa mnom narugaju licemjerju i svima onima koji nas uvjeravaju da je sustav koji nad nama vlada pošten.