Probudimo ljubav u ovom hladnom svijetu kojemu kronično nedostaju ljudskost i toplina, piše Ivan Pernar.
Osnovna stvar koje je sve manje u današnjem društvu su ljubav i toplina, toga ima sve manje, ljudi su svakim danom sve hladniji i hladniji.
U toj zimi, ali ne temperaturnoj, nego emotivnoj, svi smo mi manje ili više prisiljeni živjeti svidjelo se to nama ili ne.
Taj problem posebno pogađa tzv., ja bi ih nazvao – slabe ličnosti kojima je sve teže živjeti u takvoj bezosjećajnoj stvarnosti lišenoj bilo kakve empatije.
Primjera radi, netko će si radi ružnih komentara na fejsu oduzeti život, a netko drugi poput mene i da ima milijun ružnih komentara – nije me briga i smijem se kad ih čitam. Nikad ih ne brišem niti ikoga blokiram zbog njih.
U trenutku kada je slab pojedinac suočen sa surovošću i bešćutnošću svijeta oko sebe, on iz tog traži izlaz, a jedini izlaz da izađe iz tog osjećaja vlastite bezvrijednosti je da mu se pokaže ljubav i osjećaj da vrijedi kao čovjek.
Ovaj sustav nema ljubavi za čovjeka, jer smo svi mi za njega samo broj, a o tome koliko smo mu vrijedni i koliko mu je stalo do nas, to ste nažalost vidjeli ste na primjeru Kristiana.
I onda imate čovjeka koji zapravo traži ljubav i osjećaj da nije bezvrijedan, da je nekome do njega stalo, ali umjesto toga ovaj sustav mu nudi psihoaktivne supstance koje daje psihijatrija ili drogu koju mu daje diler. I jedno i drugo služi za bijeg od stvarnosti i na kraju vodi ka još većim problemima, međutim, usprkos svim tim lijekovima i drogama čija je uloga prikriti probleme koje zapravo taj pojedinac ima, s njima on ne rješava osnovni problem – a to je da i dalje nije voljen i dalje ima osjećaj bezvrijednosti.
Nakon što sam zahvaljujući Kristianovu slučaju zagazio u ovu temu, počeli su mi se javljati brojni ljudi koji su baš u meni prepoznali nekoga tko bi ih mogao razumjeti, jer su vidjeli koliko sam duboko zaronio u Kristianov slučaj, shvatio kroz što je on prolazio, što je do tragedije dovelo i zapravo razotkrio pred svima taj sustav koji za sebe tvrdi da pomaže ljudima, iako zapravo po mom skromnom sudu, tretira ljude gore od životinja.
I tu dolazimo do jedne djevojke koja mi je spontano prišla na Cvjetnom trgu i koju sam nakon 3-minutnog razgovora čvrsto zagrlio:
“Pozdrav! Bilo mi je iskreno drago upoznati Vas i imati priliku ukratko ispričati barem maleni dio svoje životne priče. Iza mene je više od 15 godina psihijatrijskog liječenja. Od ranog djetinjstva nosim se s psihičkim poteškoćama, traumama i brojnim izazovima. Kroz godine prošla sam različite terapije, lijekove i iskustva unutar psihijatrijskog sustava.
Nažalost, moje iskustvo nije uvijek bilo obilježeno razumijevanjem, podrškom i dostojanstvenim tretmanom. Susretala sam se sa stigmom, predrasudama, osjećajem zanemarenosti i iskustvima koja sam doživjela kao ponižavajuća i zlostavljajuća.
Zato mi je važno podići glas. Želim da se o položaju psihijatrijskih pacijenata više govori, da se čuje i nas koji godinama prolazimo kroz sustav i da se prestanemo promatrati isključivo kroz dijagnoze.
Iza svake dijagnoze postoji čovjek, njegova priča, obitelj, osjećaji i pravo na dostojanstvo. Psihička bolest ne znači da nemamo glas, da ne znamo što nam se događa ili da naša prava vrijede manje.
Danas sam bila tamo i zbog sebe, zbog svih nas koji se borimo s psihičkim poteškoćama i zbog onih čiji se glas više ne može čuti.
Hvala Vam na vremenu, pristupačnosti, toplini i srdačnom zagrljaju. Bilo mi je zaista drago upoznati Vas. Doktori nas samo šopaju tabletama na kojima spavamo i nismo funkcionalni! Tko mene pita kako je meni? Kome da se ja obratim za pomoć? Sustavu koju me nadrogirao ljekovima, ismijavao, vezao za krevet kao maloljetnu osobu?
Vama još jednom velika hvala.”
Zamislite sad apsurd cijele te priče, ja sam zapravo s tom djevojkom razgovarao jako kratko (3 minute), ali ona je shvatila da ja razumijem nehumanost psihijatrijskog sustava i da on zapravo niti malo ne pomaže ljudima, već da ljudi iz njega izlaze u još lošijem stanju, nadrogirani, prazniji i s još više trauma i frustracija, nego što su ih imali prije no što su u njega ušli.
Oni su očekivali da će u psihijatrijskom sustavu naići na toplinu, razumijevanje i ljubav, ali umjesto zagrljaja ispunjenog razumijevanjem, jedini stisak koji su dobili bio je kad su ih “humano” vezivali remenom za krevet.
Umjesto da im da im taj sustav putem svojih djelatnika pruži toplinu, on im je dao tablete i injekcije. Taj sustav koji ih promatra isključivo kroz dijagnozu u njima ne vidi osobu kojoj fali ljubav i treba pomoć, nego kao objekt koji nema pravo glasa i kojeg treba podvrgnuti farmakoterapiji, a svako opiranje takvom tretmanu vodi ka vezivanju, batinama, gušenju i jastuku na glavi.
To je sustav u kojem je nasilje pravilo, a ne izuzetak, gdje pojedinac nema osnovno ljudsko pravo – na izražavanje vlastite volje, gdje ljudsko dostojanstvo postoji samo na papiru.
Razlog zašto je gore spomenuta djevojka nakon tako kratkog susreta sa mnom ostala pod tako jakim dojmom nije bio u nekakvim velikim riječima s moje strane, nego u tome što sam u njoj vidio čovjeka, a ne dijagnozu, što shvaćam kakvom je emotivnom hladnoćom okružena i što sam ju čvrsto o iskreno zagrlio na rastanku.
Moja poruka vama je ista kao i ona koju su moji roditelji davali meni svakog dana kada bih se kao dijete rastajao od njih i išao u školu. ‘Volim te’, govorili bismo jedni drugima. Svaki dan odrastao sam u ljubavi. Ja sam od svojih roditelja svaki dan čuo – Sine, mi tebe volimo. Odrastao sam okružen ljubavlju i poštovanjem i upravo takav odnos dao mi je svijest o tome da me netko voli, da sam nekome bitan, da je nekome stalo do mene.
Ja nisam to toj djevojci koja mi je prišla mogao riječima objasniti, ja sam joj to pokazao pogledom, gestom, osmijehom, a ona je pri susretu samnom od mene doživjela ono što sam ja od svojih roditelja doživljavao svaki dan kao dijete, kao i tijekom daljnjih godina moga odrastanja. Prenio sam joj ono što sam primio od svojih roditelja.
Bilo je još puno ljudi koji su mi prišli na Cvjetnom trgu, svakom od njih pokazao sam da mi je stalo do njih i dao im osmijeh, mnoge sam i zagrlio.
Pokažite ljudima oko sebe da vam je stalo do njih, odnosite se prema njima s ljubavlju, pokušajte ih razumjeti i vidjet ćete da će htjeti razgovarati s vama, a ne s nekim psihijatrom. Budimo oslonac jedni drugima. Pružimo jedni drugima ljubav i toplinu.
