Naravno, radi se o potpunom obrtanju teza iz kojeg proizlazi da je zaštita djece nešto čega se treba sramiti.Tu su udicu progutali i mnogi koji sebe nazivaju pro-liferima u javnom prostoru pa vrlo sramežljivo progovaraju o činjenici da pobačaj, kao na kraju krajeva i svaka druga vrsta ubojstva (uz iznimku samoobrane), treba biti ilegalan.

Budući da trudnoća nije bolest, a dijete nije napadač (koliko god nas primitivni “wokeri” uvjeravali u suprotno), sama činjenica da se vrijednost života mjeri po njegovoj starosti je naš poraz.

Stoga nije čudno da uz pobačaj sve češće dnovinari guraju i eutanaziju. Jer kao što za njih život ne vrijedi ništa ako je malen i bespomoćan, jednako tako za njih život ne vrijedi ništa ako je star i bespomoćan.

Oni ne vjeruju u vrijednost života van statusa radilice u kolektivu, u budućem utopističkom raju. Uvijek zakone pišemo s idejom da oni trebaju prvo zaštititi najslabije. Pobačaj je zapravo jedina iznimka: ne štitimo najslabijega – dijete, ni njegovo osnovno pravo – Pravo na Život , već jačega – majku, i njeno sekundarno pravo – pravo na komfor.

Da, apsolutno sam za zakonsku zabranu pobačaja. Iz raznih razloga, ne samo moralnih, već i demografskih, ekonomskih, razloga nacionalnih interesa… I nemojte mi prodavati one gluposti o tisućama ilegalnih pobačaja u mračnim podrumima i stotinama umrlih žena… To su laži koje je javno debunkirao upravo njihov tvorac – dr. Bernard Nathanson. Radije se informirajte o tome.

Da ne mislite da sam za isključivu odgovornost majke, također sam i za zakonsku zabranu nebrige za dijete od strane oca. Izrael je to vrlo elegantno riješio: otac koji ne brine za svoje dijete ide u zatvor i odrađuje dug državi koja umjesto njega brine za njegovo dijete. Pa tko voli – nek’ izvoli. Luda li je civilizacija koja doslovno ubija vlastitu budućnost i još to naziva “progresivnim”…