Zašto nas ljevičari već jednom ne ostave na miru sa svojom uvrnutom ideologijom?, piše JB Shurk.
Marksističkim socijalistima, komunistima, fanaticima „zelene energije”, sljedbenicima sekte „raznolikosti, uključivosti i jednakosti” te globalistima koji obožavaju birokraciju zapravo ne bi trebalo biti toliko teško izgraditi regulatorni raj utemeljen na „woke” zapovijedima njihove sekularne vjere.
U Europskoj uniji, Ujedinjenoj Kraljevini, Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama ima više nego dovoljno za moć željnih ljevičarskih političara da uspostave svemoćnu središnju vlast kakvu priželjkuju. Profesionalni birokrati u SAD-u ispunili su državni aparat tolikim brojem podagencija, vijeća, radnih skupina i raznih programa da nitko u Kongresu ne bi mogao izraditi organizacijsku shemu koja bi precizno prikazala birokratskog kolosa. Europska unija — nadnacionalno svetište prenapuhane birokratske nesposobnosti — ima toliko odbora da među njima zasigurno postoji desetak onih koji istražuju zašto Unija ima toliko odbora!
Ima više nego dovoljno ljevičarskih milijardera — među kojima su George Soros, Bill Gates, Neville Roy Singham, Michael Bloomberg, Tom Steyer i Howard Schultz — koji mogu osigurati početni kapital za njihovu komunističku utopiju. Štoviše, zapadne središnje banke u osnovi postoje kako bi manipulirale tržištima u korist omiljenih ciljeva ljevice, poput pitanja kako porezni novac najbolje preusmjeriti na bankovne račune ljevičarskih milijardera koji drugima drže lekcije o „globalnom zatopljenju”, „bijeloj supremaciji”, obveznim injekcijama protiv bolesti COVID-19 te potrebi za otvorenim granicama i internetskom cenzurom. Tvrtke s Wall Streeta i iz londonskog Cityja više su zainteresirane za „društvene kreditne ocjene” i ESG vjerodajnice poduzeća nego za tradicionalne pokazatelje koji govore može li poduzeće ostvarivati dobit i povrat na ulaganja.
Postoji pravi višak krajnje ljevičarskih pisaca koji proizvode propagandu za svaku istaknutu novinsku publikaciju na Zapadu. Bilo da je riječ o uredima propagandnih mreža koje financira država, poput BBC-ja i CBC-ja, ili o propagandnim redakcijama The New York Timesa i The Washington Posta, koje subvencioniraju ljevičarski milijarderi, ljevičarski kolektivni duh vlada vijestima. Ljevičari su preuzeli i akademski svijet. Rijetkost je pronaći intelektualca na prestižnom sveučilišnom kampusu koji nije ljevičar. Raznolikost mišljenja ne postoji. Kao i „novinarstvo”, akademski svijet postao je „siguran prostor” u kojem ljevičari jedni druge hvale i dodjeljuju si dobro plaćena počasna radna mjesta kao priznanje za vlastitu umišljenu genijalnost, a pritom ne stvaraju ništa novo.
Kad imaju na raspolaganju sve te institucionalne snage, pravo je čudo što nikako ne uspijevaju dovršiti posao. Kako je moguće kontrolirati vijesti, sveučilišta, „woke” kapital, mrežu nevladinih organizacija, trajnu državnu birokraciju i sve međunarodne organizacije, a ipak još uvijek ne uspjeti preimenovati Sjedinjene Američke Države u „Savez Socijalističkih Sovjetskih Republika” ili „Narodnu Republiku Ameriku”? To je zapravo sramotno.
U konačnici, u društvu jednostavno ima previše ljudi koji posjeduju barem mrvicu zdravog razuma i odbijaju kupiti ono što komunisti prodaju.
Oni znaju da žene nemaju penise i da muškarci ne mogu zatrudnjeti.
Znaju da premještanje proizvodnje i industrije neke zemlje u inozemstvo tu zemlju slabi.
Znaju da vlade ne štite slobodu govora tako što cenzuriraju javnost i obvezuju platforme društvenih mreža na širenje propagande establišmenta. Izmišljotinu o „klimatskim promjenama” slušaju već toliko desetljeća — uključujući obećanja koja su institucije napuhavale, a iznosili su ih „ugledni” politički čelnici i voditelji vijesti, da ćemo do sada već svi biti mrtvi zbog „globalnog zahlađenja”… ovaj… „globalnog zatopljenja”… ovaj… mislim, „ekstremnih vremenskih prilika” — da je „Green New Deal” razotkriven kao ništa više od prijevare čiji je cilj centralizirati državnu moć i učiniti Ala Gorea i njegove prevarante koji predviđaju katastrofe basnoslovno bogatima.
Znaju da su „bijela supremacija” i „sistemski rasizam” besmislice jer se sve potiče na diskriminaciju bijelaca i njihovo demoniziranje.
Ljevičarski radikalizam prije svega je ideologija ogorčenosti. Njegovi sljedbenici nemaju načela. Imaju mete. Svojim sljedbenicima govore koga trebaju okriviti za vlastitu bijedu i neuspjehe. Svoje indoktrinirane pristaše potiču da ukradu ono što žele, a sve ostalo spale do temelja. Kao što se trenutačno može vidjeti usred ruševina ratom razorene Francuske, ljevičarski radikalizam znači uništenje.
Zato se ljevičari jednostavno ne mogu masovno preseliti u Kanadu ili osnovati novu naciju u slabo naseljenom dijelu Afrike, Južne Amerike, Australije ili Azije. Ljevičarski radikalizam ne gradi, nego prisvaja. Ne nadahnjuje, nego okrivljuje druge. Bez „tlačitelja” kojega bi mogli ocrniti, ljevičarski radikalizam proždire sam sebe. Ljevičarski radikalizam filozofski je kanibalizam.
Neljevičarima je teško razumjeti takav način razmišljanja. Neljevičari često pokušavaju otići što dalje od ljevičara i izgraditi vlastiti život. No kamo god otišli, ljevičari ih slijede.
To je dinamika koja dovodi do ludila. Kad bi ljevičarski radikalizam bio sposoban za — da upotrijebimo jednu od njegovih omiljenih riječi — „održivost”, ljevičari bi bili zadovoljni mirnim razdvajanjem društva.
Ljudi koji žele nešto graditi mogli bi se odvojiti od ljudi koji žele otimati ili uništavati.
Ljudi koji vjeruju u biološku stvarnost i kemiju ugljikovodika mogli bi se odvojiti od ljudi koji žele kastrirati djecu i živjeti u kolibama od trave bez električne energije.
Ljudi koji žele imati privatno vlasništvo mogli bi se odvojiti od ljudi koji žele dijeliti zajedničko vlasništvo.
Ljudi koji se žele vjenčati i imati djecu mogli bi se odvojiti od ljudi koji smatraju da je brak patrijarhalan, da su osobne zamjenice sveti jezik i da djeca uništavaju planet.
Ljudi koji žele djecu poučavati prirodnim znanostima, filozofiji, povijesti, književnosti i umjetnosti mogli bi se odvojiti od ljudi koji žele indoktrinirati djecu štetnim besmislicama o trajnoj viktimizaciji, ogorčenosti, zbunjenosti oko vlastitog identiteta i strahu od „globalnog zatopljenja”.
Ljudi kojima je nečiji karakter važniji od boje kože mogli bi se odvojiti od ljudi koji su opsjednuti rasom i seksualnim sklonostima.
Ljudi koji vjeruju u slobodu govora, slobodu vjeroispovijesti i prirodno pravo na samoobranu mogli bi se odvojiti od ljudi koji smatraju da državni dužnosnici trebaju dobiti ovlasti za kazneni progon ljudi zbog njihovih uvjerenja i cenzuriranje svega što ljevičari definiraju kao „dezinformacije”, „obmanjujuće informacije” ili „govor mržnje”.
Ljudi koji žele ograničenu vlast mogli bi se odvojiti od zagovornika velike države koji vole birokraciju i službeno priznatu „stručnost”.
Ljudi koji cijene slobodu mogli bi se odvojiti od ljudi koji cijene društvenu kontrolu.
No mirno razdvajanje nemoguće je jer ljevičari ne mogu dopustiti da pravni sustavi izvan njihove kontrole budu uspješni. Kada slobodna društva postanu prosperitetna, marksističko-socijalistička i komunistička društva razotkrivaju se kao autoritarna, lišena radosti, siromašna i slaba. Ljevičarski radikalizam toliko je suprotan ljudskoj prirodi da njegovi zagovornici ne mogu dopustiti da oni koje porobljavaju budu svjedoci stvarnosti bez bijede.
U protivnom će porobljene mase ljevičarskog radikalizma riskirati vlastite živote kako bi se prebacile preko zidova, probijale kroz planine ili prelazile oceane, samo kako bi iskusile osjećaj slobode. U Sovjetskom Savezu i Istočnoj Njemačkoj komunisti su gradili zidove ne kako bi spriječili ulazak ilegalnih imigranata, nego upravo kako bi zadržali nesretne građane unutar svojih granica. Nitko ne provaljuje u ljevičarske „rajeve” komunističke Kube ili Kine, no milijuni ljudi pobjegli su od komunističkih režima. Ljudi bježe od ljevičarskog radikalizma i trče prema slobodi.
To znači da nas ljevičari nikada neće ostaviti na miru. Oduzimat će nam ono što imamo, zlostavljati nas, cenzurirati nas, progoniti nas, zatvarati nas, pa čak i ubijati. No nikada se neće mirno odvojiti od nas. Ne mogu dopustiti da postojimo i napredujemo jer svaki oblik mira, blagostanja ili sreće u kojem uživamo dodatno razotkriva zlu, čovjeku neprijateljsku i razornu narav ljevičarskog radikalizma.
Ljevičarski radikalizam može uspjeti samo ako svi zajedno doživimo neuspjeh.
Obrana zapadne civilizacije zahtijeva da marksistički socijalizam i ljevičarski globalizam ne smatramo opasnim svjetonazorima, nego smrtonosnim neprijateljima.
