Je li dovoljno reći da je država obranjena ako velik broj mladih ljudi svoju budućnost i dalje traži izvan nje?
Rat kao politički kapital
Građanski rat i Domovinski rat u hrvatskom su političkom prostoru odavno prestali biti samo povijesne teme. Oni su postali jedan od ključnih izvora političkog legitimiteta. Umjesto da se politička uspješnost vlasti mjeri onime što je napravljeno u gospodarstvu, zdravstvu, obrazovanju, demografiji ili borbi protiv korupcije, ona se prečesto ponovno vraća na devedesete – na rat, pobjedu, branitelje i nacionalni ponos.
Problem nije u tome što se obilježava pobjeda, što se odaje počast poginulima ili što se čuva sjećanje na ljude koji su sudjelovali u ratu. To je legitimni dio kolektivnog sjećanja. Problem nastaje onda kada se ratno nasljeđe pretvori u zamjenu za politički rezultat. Kada se od građana više traži da budu ponosni na ono što je država napravila prije trideset godina nego da pitaju što je napravljeno jučer i što će biti napravljeno sutra.
Jer ako politička vlast nema dovoljno uvjerljiv odgovor na pitanje kako povećati produktivnost, zaustaviti odlazak mladih, smanjiti korupciju, poboljšati javne usluge ili osigurati dostupno zdravstvo, uvijek je moguće vratiti se na poznati teren. Na teren simbola, zastava, komemoracija i ratnih zasluga.
Danas se pritom više ne može govoriti ni o Hrvatskoj s početka 2000-ih. Plaće jesu značajno porasle: prosječna neto plaća u pravnim osobama u prvoj polovici 2026. iznosila je 1.542 eura. Ali sama prosječna plaća ne govori dovoljno o tome kako žive svi građani, osobito kada je medijalna neto plaća u lipnju 2026. iznosila 1.345 eura. Zato se pitanje životnog standarda ne može svesti na jednu brojku niti se gospodarski napredak može koristiti kao dokaz da su svi problemi riješeni.
Slično je i s demografijom. Hrvatska se godinama suočava s iseljavanjem i nepovoljnim demografskim trendovima. Primjerice, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, tijekom 2021. iz Hrvatske se iselilo 40.424 ljudi, dok ih je doselilo 35.912, pa je saldo međunarodne migracije bio negativan. U međuvremenu se migracijska slika promijenila i Hrvatska danas prima velik broj stranih radnika, ali pitanje dugoročne demografske održivosti time nije nestalo.
„Istodobno, sve veći dolazak stranih radnika otvara i šire pitanje demografskih i društvenih promjena: ako se dugoročno nastavi smanjivati udio domaćeg stanovništva, a povećavati broj stanovnika drugih nacionalnosti i kultura, Hrvatska će se neizbježno morati suočiti s pitanjem kako očuvati svoj jezik, kulturnu baštinu i nacionalni identitet u društvu koje se mijenja.”
U takvoj situaciji rat postaje politički vrlo praktičan simbol. On je tema oko koje se relativno lako postiže emocionalno jedinstvo. Oko gospodarstva, korupcije, zdravstvenog sustava ili porezne politike građani se mogu međusobno duboko razlikovati. Oko pitanja tko je bio na kojoj strani 1991. ili tko dovoljno poštuje branitelje puno je lakše proizvesti podjelu na „naše“ i „njihove“.
A upravo je takva podjela politički korisna.
Jer kada netko pita zašto se određeni gospodarski problemi desetljećima ponavljaju, pitanje je konkretno i neugodno. Kada pita zašto su pojedine privatizacije završile katastrofalno, tko je na njima profitirao i zašto odgovornost nije uvijek jasno utvrđena, ponovno se ulazi u prostor konkretnih imena, odluka i institucija. Kada građanin pita zašto mladi odlaze ili zašto određene javne službe teško funkcioniraju, odgovor ne može biti samo simboličan.
Ali ako se rasprava ponovno prebaci na pitanje tko dovoljno poštuje Domovinski rat, tko je dovoljno domoljuban i tko se usudio izgovoriti nešto što se može proglasiti „izdajom“, tada se razgovor o sadašnjosti vrlo brzo pretvara u razgovor o prošlosti.
Kada kritika postaje „izdaja“
Jedan od najvećih problema takve politike jest stvaranje atmosfere u kojoj kritika države, vlasti ili dominantnog nacionalnog narativa lako postaje sumnjiva sama po sebi.
Reći da treba više ulagati u budućnost ne znači omalovažavati prošlost. Tražiti učinkovitiju državu ne znači vrijeđati branitelje. Kritizirati korupciju ne znači biti protiv Hrvatske. Propitivati način na koji se koriste javni novci ne znači odbacivati vrijednosti zbog kojih je država stvorena.
Ipak, u političkom diskursu te se stvari često namjerno ili nenamjerno spajaju.
Tako se osoba koja kaže „dosta je života u prošlosti, razgovarajmo o budućnosti“ može vrlo brzo naći u ladici „jugonostalgičara“, „izdajnika“ ili nekog drugog političkog neprijatelja. Time se rasprava više ne vodi o sadržaju njezine tvrdnje. Umjesto odgovora na pitanje, napada se identitet osobe koja je pitanje postavila.
To je posebno problematično jer demokratsko društvo mora imati prostor za istodobno poštovanje vlastite povijesti i kritiku vlastite sadašnjosti. Te dvije stvari nisu suprotstavljene.
Moguće je istodobno reći da je pobjeda u Domovinskom ratu povijesno važna i pitati zašto Hrvatska nakon rata nije ostvarila sve ono što su mnogi građani očekivali. Moguće je odavati počast poginulima i istodobno zahtijevati odgovornost političara. Moguće je poštovati branitelje i ne pristajati na to da se njihova žrtva koristi kao argument kojim se unaprijed zatvara svaka politička rasprava.
Pobjeda koja nije kraj povijesti
Vojna pobjeda nije isto što i uspjeh države u miru.
Oluja i završetak rata predstavljali su prijelomni trenutak u stvaranju suvremene hrvatske države. Ali 1995. nije bio kraj hrvatske povijesti. Bio je početak nove faze. Nakon ratne pobjede trebalo je izgraditi institucije, gospodarstvo, pravosuđe i javnu upravu koji će biti dovoljno snažni da građanima omoguće dostojan život.
Upravo tu nastaje prostor za najvažnije pitanje: što je Hrvatska napravila sa svojim mirom?
Je li dovoljno reći da je država obranjena ako velik broj mladih ljudi svoju budućnost i dalje traži izvan nje? Je li dovoljno isticati gospodarski rast ako dio građana i dalje teško podmiruje troškove života? Je li dovoljno govoriti o domoljublju ako se građani istodobno osjećaju nemoćno pred korupcijom, birokracijom ili političkim klijentelizmom?
To nisu pitanja protiv Hrvatske. To su pitanja o Hrvatskoj.
I upravo bi to možda trebao biti sljedeći oblik domoljublja: ne stalno dokazivati koliko smo ponosni na pobjedu koja se dogodila prije tri desetljeća, nego pokušati izgraditi državu zbog koje će nove generacije imati razlog ostati.
Rat ne treba zaboraviti. Ali država ne može zauvijek živjeti od ratnog sjećanja.
Ako je 1995. bila pobjeda u ratu, onda se danas postavlja pitanje kakve rezultate možemo pokazati u miru. Koliko smo napravili za obrazovanje? Koliko za zdravstvo? Koliko za stanovanje? Koliko za demografiju? Koliko za neovisne institucije? Koliko za stvaranje gospodarstva u kojem mladi čovjek može planirati život bez razmišljanja o odlasku?
To su bitke koje ne dobivaju naslovnice uz zvuk fanfara. U njima nema kolona sjećanja, vojnih parada ni velikih govora. One se dobivaju sporije – boljim institucijama, kvalitetnijim školama, dostupnim liječnicima, poštenijom javnom upravom, produktivnim gospodarstvom i društvom u kojem zakon vrijedi jednako za sve.
Možda je zato najveći izazov današnje Hrvatske upravo taj da prestane koristiti prošlost kao zamjenu za budućnost.
Domoljublje se može pokazivati i na druge načine. Ne samo brojem zastava, lampiona i medalja, nego i brojem ljudi koji mogu pronaći posao, osnovati obitelj, kupiti stan, kvalitetno se liječiti i živjeti od svoga rada.
Jer pobjeda iz 1995. može biti temelj države. Ali sama po sebi ne može biti njezin konačni rezultat.
Država se ne dokazuje samo onime što je preživjela.
Dokazuje se i onime što je sposobna izgraditi.
