Vlada sudnjeg dana: Je li u tijeku priprema za kraj svijeta, a ne kraj moći, piše John Whitehead.
„Čudovišta u filmovima smo mi sami, uvijek mi sami, na ovaj ili onaj način… Čudovišta smo mi, opasne strane nas samih. Dio nas koji želi uništavati. Dio nas s reptilskim mozgom. Dio nas koji je zao i okrutan. Sve to izražavamo u svojim pričama kroz čudovišta koja se nalaze negdje izvan nas.” — John Carpenter
U ovo doba godine ne nedostaje čudovišta koja nas plaše.
Hollywood nam je podario vampire, zombije, lude znanstvenike, maskirane ubojice i bića koja izlaze iz tame kako bi napala ljude koji ništa ne slute.
No možda je najstrašnije čudovište od svih upravo vlast koja se toliko naviknula na korištenje izvanrednih ovlasti da više ne može zamisliti budućnost u kojoj bi te ovlasti bile ograničene.
Tu na scenu stupa plan za sudnji dan.
Zamislite sljedeće: elektroenergetska mreža prestaje funkcionirati. Lanci opskrbe se urušavaju. Komunikacija prestaje. Gradovi tonu u mrak. Obični Amerikanci očajnički pokušavaju pronaći hranu, vodu, lijekove i sklonište.
Ali ne brinite. Vlada ima plan za nadolazeću apokalipsu.
Nažalost, čini se da taj plan ima više veze s održavanjem policijske države u funkciji nego s očuvanjem života američkog stanovništva.
U nečemu što zvuči poput zapleta izravno preuzetog iz Kubrickova filma Dr. Strangelove, Pentagon je predstavio inicijativu čiji je cilj održati ratni stroj u pogonu čak i ako katastrofalan rat uništi civilnu infrastrukturu zemlje.
U okviru inicijative pod nazivom FORTRESS, vojska priprema ključne vojne objekte u Sjedinjenim Američkim Državama kako bi u slučaju katastrofalnog poremećaja mogli funkcionirati neovisno najmanje 90 dana. Plan uključuje prijenosne nuklearne reaktore, neovisne elektroenergetske mreže, zalihe goriva i streljiva, pričuvne komunikacijske sustave te planove za prenamjenu civilnih tvornica u pogone za ratnu proizvodnju.
Pentagon to naziva pripravnošću.
Ostatak nas sasvim se opravdano može zapitati: kakva je korist od vlade koja može preživjeti kraj svijeta ako to ne mogu ljudi kojima bi trebala služiti?
Upravo je to mračna apsurdnost koja se nalazi u središtu Kubrickove satire iz 1964. godine, Dr. Strangelove ili: Kako sam naučio prestati brinuti i zavoljeti bombu, o skupini vojnih zapovjednika, političara i birokrata koji dovode svijet na rub nuklearnog uništenja, istodobno sami sebi čestitajući na svojoj strateškoj genijalnosti.
Dok civilizaciji prijeti izumiranje, ljudi na vlasti počinju raspravljati o tome kako bi odabrani dio stanovništva mogao preživjeti pod zemljom, u rudarskim oknima, kako bi se na kraju ponovno vratio na površinu i obnovio civilizaciju.
Naravno, oni koji izrađuju te planove sebe vide među preživjelima.
Sličnost sa sadašnjim vremenom teško je zanemariti.
Ponekad se čak čini da je Trumpova administracija pogledala svaki distopijski film i svaku noćnu moru iz razdoblja Hladnog rata te njihove negativce počela smatrati uzorima.
Orwellova 1984. prikazala nam je državu nadzora koja prati sve i svakoga. Huxleyev Vrli novi svijet zamislio je stanovništvo uvjetovano da se pokorava. Film Johna Carpentera Oni žive razotkrio je društvo kojim manipuliraju skrivene sile, dok je Bijeg iz New Yorka prikazao Ameriku u kojoj se čitave skupine stanovništva mogu prepustiti zatočeništvu i propadanju.
Ta su djela bila zamišljena kao upozorenja.
Ipak, državni aparat sve više nalikuje upravo onim distopijama na koje su nas ta djela upozoravala: masovnom nadzoru, militariziranoj policiji, automatiziranim sustavima kontrole, predsjedničkoj funkciji koja prisvaja sve šire ovlasti i sada opsežnim pripremama za održavanje vojske u funkciji u slučaju društvenog sloma.
Naravno, vlade imaju odgovornost pripremati se za izvanredne situacije. Nijedna razumna osoba ne bi tvrdila suprotno. No postoji golema razlika između priprema za zaštitu nacije i priprema za očuvanje moći onih koji njome vladaju.
Ta je razlika važna, osobito kada ista vlada koja se priprema za katastrofalan rat istodobno pomaže stvarati okolnosti u kojima takvi ratovi postaju ne samo vjerojatni nego čak i neizbježni.
Već desetljećima predsjednici obiju političkih stranaka provode politiku vojnog širenja, intervencija u inozemstvu, sve intenzivnijih sukoba i trajnog izvanrednog stanja na nacionalnoj razini. Rezultat je sve više militarizirana nacionalna sigurnosna država koja djeluje uz sve manje stvarnih ograničenja i od američkog naroda zahtijeva sve veće žrtve.
Govori nam se da su te izvanredne ovlasti nužne kako bi nas zaštitile.
Ipak, odgovor vlade na gotovo svaku krizu – rat, terorizam, društvene nemire, gospodarsku nestabilnost i izvanredne situacije u području javnog zdravstva – bio je povećanje državnih ovlasti, veće uključivanje vojske, pojačan nadzor i smanjivanje ustavnih zaštita.
Sada Pentagon izrađuje planove za svijet u kojem civilna infrastruktura koja običnim Amerikancima omogućuje preživljavanje možda više neće funkcionirati.
Što se tada događa?
Odgovor vlade, barem u okviru nedavno najavljene inicijative FORTRESS, jest osigurati da vojska može nastaviti ratovati.
Ali što je s nama ostalima?
Ako se elektroenergetska mreža uruši, tko će ponovno uspostaviti opskrbu električnom energijom u civilnim zajednicama? Ako bolnice ostanu bez struje, tko će održavati pacijente na životu? Ako se hrana i lijekovi više ne budu prevozili diljem zemlje, tko će hraniti stanovništvo? Ako komunikacijski sustavi prestanu funkcionirati, kako će se obitelji ponovno pronaći? A ako civilne institucije prestanu djelovati, tko će osigurati da vojne izvanredne ovlasti ne postanu trajna zamjena za ustavnu vlast?
Upravo je za takvu budućnost Pentagon pripremao svoje planove.
Prisjetimo se zastrašujućeg Pentagonaovog videozapisa za vojnu obuku pod nazivom Megacities: Urban Future, the Emerging Complexity (Megagradovi: urbana budućnost i složenost koja se pojavljuje), koji je 2016. godine postao dostupan javnosti.
Video prikazuje svijet golemih urbanih središta preplavljenih siromaštvom, bolestima, nezaposlenošću, prenapučenošću, infrastrukturnim kolapsom, ekološkim katastrofama i društvenim nemirima.
Riječ je o sumornom prikazu mogućeg izgleda svijeta do 2030. godine prema predviđanjima vojnih planera. U toj viziji budućnosti gradovi postaju bojišta, a civili se smatraju neprijateljima.
Kao što smo upozoravali prije gotovo deset godina, vizija vojske otvara uznemirujuću mogućnost: da se na ljude zarobljene u gradovima koji se raspadaju ne gleda toliko kao na građane kojima je potrebna zaštita, koliko kao na prepreke vojnim operacijama.
Kao što se upozorava u videozapisu, bit će potrebno „isušiti močvare”. Međutim, u toj distopijskoj budućnosti postoji opasnost da upravo „mi, narod” postanemo stanovnici močvare koju se oružane snage pripremaju isušiti.
Takav je način gledanja na ljude koje bi svaka vlada trebala štititi opasan za bilo koju vlast.
Posebno je opasan za naciju čiji su utemeljitelji izričito odbacili izvanredno vojno stanje i uveli ustavna jamstva kako bi spriječili nastanak policijske države.
Ipak, upravo se u tom smjeru zemlja kreće već godinama.
Svjedočili smo postupnoj militarizaciji unutarnjih policijskih snaga, širenju mreža nadzora, raspoređivanju vojne opreme u američkim zajednicama i ponovljenim pokušajima brisanja granice između policijskog djelovanja i ratovanja.
Tijekom Trumpove administracije te su granice dodatno stavljene na kušnju raspoređivanjem vojske unutar zemlje, agresivnom provedbom imigracijskih zakona i širokim zahtjevima za proširenjem izvršnih ovlasti u ime nacionalne sigurnosti.
Poruka postaje sve jasnija: vojska se sve češće predstavlja kao rješenje za svaku unutarnju krizu.
No upravo je zato najnovije Pentagonove pripreme za sudnji dan nemoguće promatrati odvojeno od dugogodišnjih planova vlade za osiguravanje kontinuiteta vlasti.
Savezni dužnosnici već desetljećima održavaju planove čija je svrha očuvanje ključnih državnih aktivnosti tijekom katastrofalnih izvanrednih situacija. Ti planovi uključuju osigurane objekte, alternativne zapovjedne centre, postupke za nasljeđivanje dužnosti državnih dužnosnika i zaštićene komunikacijske sustave.
Te se pripreme nipošto ne ograničavaju samo na vojne objekte.
Čak i Trumpov kontroverzni projekt izgradnje plesne dvorane u Bijeloj kući uključuje planove za utvrđene podzemne objekte, skloništa, zaštićene komunikacijske sustave i medicinske prostorije, navodno kako bi se osiguralo da predsjednička funkcija može nastaviti funkcionirati tijekom izvanrednog stanja na nacionalnoj razini.
Vlada provodi opsežne pripreme kako bi u slučaju katastrofe očuvala svoje vodstvo i vojne sposobnosti.
Neke od tih mjera imaju praktičnu svrhu: funkcionalna vlada ključna je za koordinaciju spasilačkih operacija, održavanje reda i obnovu nakon katastrofe. Međutim, planiranje kontinuiteta vlasti otvara i jedno ustavno pitanje koje se prečesto zanemaruje: što se točno nastoji očuvati?
Ustav uspostavlja vladu s ograničenim i podijeljenim ovlastima, koja odgovara narodu i podliježe zakonima.
Očuvanje takve vlade podrazumijeva mnogo više od osiguravanja mogućnosti da predsjednik izdaje naredbe, vojni zapovjednici međusobno komuniciraju, a savezne institucije nastave funkcionirati. To znači očuvanje sustava provjera i ravnoteže vlasti koji sprječava da moć postane apsolutna. To znači očuvanje Kongresa, sudova, prava na pravičan sudski postupak, slobode govora, slobode medija i prava naroda da osporava zlouporabu državnih ovlasti.
To znači osigurati da izvanredno stanje ne postane izgovor za ukidanje upravo onih ustavnih ograničenja koja republiku razlikuju od diktature.
U suprotnom, kontinuitet vlasti postaje tek drugo ime za kontinuitet moći.
Ta opasnost nipošto nije samo teorijska.
Vlada je veći dio posljednjih četvrt stoljeća provela normalizirajući ovlasti koje su se nekoć smatrale izvanrednima. Tako su teroristički napadi 11. rujna doveli do donošenja Zakona Patriot Act, nadzora bez sudskog naloga, tajnih sudova, neograničenog pritvaranja, proširenja izvršnih ovlasti i stvaranja golemog domaćeg sigurnosnog aparata.
Izvanredno stanje trebalo je biti privremeno. Umjesto toga, aparat stvoren kao odgovor na tu izvanrednu situaciju postao je trajni dio američkog života.
Sljedeći predsjednici naslijedili su te ovlasti, branili ih i dodatno proširivali. Isti se obrazac ponavljao i tijekom drugih kriza, bilo stvarnih ili umjetno izazvanih.
Ono što započinje kao izvanredna mjera postaje norma. Ono što se opravdava kao privremeno postaje trajno. Ono što se uvodi kao zaštita od opasnosti postaje novo sredstvo državne kontrole.
Narodu se govori da treba vjerovati kako će vlada odgovorno koristiti te izvanredne ovlasti. Ipak, Ustav nije napisan na temelju pretpostavke da su oni na vlasti uvijek dostojni povjerenja. Napisan je upravo zato što im se ne može uvijek vjerovati.
To je lekcija koju državni dužnosnici, bez obzira na svoja politička uvjerenja, kao da odlučno odbijaju prihvatiti.
Utemeljitelji Sjedinjenih Američkih Država razumjeli su da je koncentracija moći opasna, čak i kada je provode ljudi koji tvrde da imaju najbolje namjere. Također su razumjeli da vojna moć, ako nije strogo ograničena, može postati sredstvo unutarnje tiranije.
Zato civilni nadzor nad vojskom, podjela vlasti, pravo na pravičan sudski postupak i zaštita zajamčena Poveljom o pravima nisu prepreke koje se mogu jednostavno ukloniti svaki put kada vlada proglasi izvanredno stanje.
Oni su jamstva protiv zlouporaba koje izvanredne situacije mogu omogućiti.
No što se događa s tim jamstvima u vrsti katastrofalnog scenarija za koji se Pentagon priprema?
Kada se infrastruktura uruši. Kada su komunikacije ozbiljno poremećene. Kada su civilne institucije preopterećene. Kada sudovi možda ne mogu normalno funkcionirati. Kada se Kongres teško uspijeva okupiti. Kada lokalne vlasti možda nemaju sredstva za zadovoljavanje osnovnih potreba stanovništva.
U međuvremenu, vojska zadržava vlastitu opskrbu električnom energijom, komunikacijske sustave, zalihe i operativno zapovjedništvo.
Tko u takvim okolnostima smije donositi odluke?
Tko odlučuje koje će zajednice dobiti pomoć, koja će područja biti osigurana, čije će kretanje biti ograničeno i čije se naredbe moraju izvršavati? Tko odlučuje kada je izvanredno stanje završeno? I tko ima moć reći ne?
Što je kriza veća, to je veće iskušenje da se u ime preživljavanja odbace ustavna ograničenja. A što više moći vlada stekne tijekom izvanrednog stanja, to je manje spremna tu moć poslije ponovno prepustiti.
Vlada je toliko zaokupljena očuvanjem vlastite moći da može planirati gotovo sve, osim vlastite odgovornosti i samokontrole.
Upravo je zato Pentagonovo planiranje za sudnji dan toliko zabrinjavajuće.
Problem nije u tome što vojska želi održati opskrbu električnom energijom tijekom nacionalne katastrofe. Problem je u tome što se događa kada održavanje ratnog stroja u pogonu postane apsolutno mjerilo nacionalnog preživljavanja.
Nacija je mnogo više od svojih vojnih postrojenja, zapovjednih centara, oružanih sustava ili političkog vodstva. Naciju čine njezini ljudi. To su obitelji, susjedstva, zajednice, škole, crkve, bolnice i bezbrojne institucije civilnog društva koje omogućuju slobodu.
Nju čine i ustavna načela koja sprječavaju one kojima je povjerena vlast da postanu gospodari onih kojima su postavljeni na službu.
Bez svega toga vlada i dalje može postojati. Vojska i dalje može postojati. Možda će čak postojati i predsjednik koji izdaje naredbe iz utvrđenog zapovjednog centra. No od republike kakvu je Ustav trebao uspostaviti ostat će vrlo malo.
Što nam onda preostaje?
Predsjednik Trump i njegova sebična vlada ratnih jastrebova protratili su velik dio naših resursa, dobre volje koju smo uživali na svjetskoj pozornici i naše uloge zagovornika slobode i pravde. Sada, nakon što su nas doveli na apokaliptični rub uništenja, grade bunkere kako bi spasili vlastitu kožu, dok smo mi ostali prepušteni sami sebi.
Dosta je bilo.
„Mi, narod” trebali bismo zahtijevati vladu posvećenu sprječavanju katastrofa, zaštiti života građana, poštovanju ustavnih ograničenja i svijesti o tome da njezin opstanak nije sam sebi svrha. A ako se ne žele uskladiti s našim očekivanjima, izbacimo ih sve.
Jer, kao što jasno ističem u svojoj knjizi Battlefield America: The War on the American People i njezinu fikcionalnom pandanu The Erik Blair Diaries, opasnost nastaje kada vlada zaboravi da postoji kako bi služila narodu, a ne obrnuto.
Vlada koja opstane tako što napusti narod i Ustav nije spasila zemlju.
Spasila je samo sebe.
Ustav nije napisan kako bi se osiguralo da vlada preživi pod svaku cijenu.
Napisан je kako bi se osiguralo da sloboda nadživi tiransku vladu.
