U karlovačkim srednjim školama, ali i u nekim drugim ustanovama pojavili su se vrlo znakoviti plakati koji promiču ‘toleranciju i uključivost’ iskazujući time podršku LGBTQIA+ zajednici. To je samo još jedan znak što znači biti dio svijeta i globalne agende. Eto što u prijevodu znači svijet bez granica.

Diktat s vrha piramide  preslikava sve što se događa u tzv. naprednim i razvijenim zemljama na sve ostale zemlje svijeta kojima se upravlja izvana. Na nama je da budemo poslušni, a ovaj karlovački plakat samo je tužna slika te poslušnosti.

Svakome je jasno da svatko može živjeti kako želi, biti što želi i voljeti koga god mu srce želi. Ono što iritira je činjenica da veliki broj pripadnika LGBTQIA+ zajednice stalno sebe želi prikazati žrtvama, a da to u biti uopće nisu. Čast samozatajnim iznimkama spomenutih seksualnih orijentacija s kojima sam u poslovnom svijetu i sama imala prigodu surađivati i koji nikada nisu paradirali i reklamirali svoj privatni život, dapače, mnogi od tih ljudi su također protiv toga, odnosno protiv javnog paradiranja i zalaženja u bilo čiju privatnost. Sve što žele je mirno i povučeno živjeti svoje živote. I to je sasvim prihvatljivo.

Vratimo se onoj skupini ljudi iz spomenute zajednice koja iz nekog razloga ima potrebu reklamirati svoje seksualne orijentacije, pod egidom ugroženosti. Zbog čega oni misle da to nekoga zanima? I, po čemu su ti ljudi žrtve? Zašto se stalno osjećaju ugroženo? Na temelju čega su ugroženi? Razmislimo načas o ugroženosti kao takvoj. I, upitajmo se – ne bi li svaki čovjek mogao naći neki svoj razlog zbog kojeg bi on mogao biti ugrožen? Sigurno da bi.

Svatko može reći da je ugrožen na temelju nečega, zar ne? Ne moramo se niti prepuštati nabrajanju raznih skupina ljudi koje bi se mogle osjetiti ugroženima. No, ničija tzv. ugroženost ne može biti temeljem upošljavanja te ugroženosti, što je nažalost čest slučaj svugdje u svijetu pa tako i kod nas, pogotovo u posljednje vrijeme kada sve više jača propaganda LGBTQIA+ zajednice.

Problem je u tome što zakonski utemeljena ugroženost daje ugroženim skupinama pravo da traže razne privilegije i prednosti pred drugim ljudima, kao na primjer prednost pri zapošljavanju i razne druge privilegije, što je u neku ruku nepravedno prema drugim ljudima koji su možda uistinu ugroženi, možda i ugroženiji od tih zakonski zaštićenih ugroženih skupina, ali naprosto nikada nisu niti pomislili na to da bi svoju ugroženost mogli uposliti iliti unovčiti. Ovdje, naravno, izuzimam skupine ljudi koje doista jesu ugrožene, a to su invalidi (op.a. – oni stvarni, a ne lažni, kojih nažalost ima i previše u našem okruženju).

Dobar primjer upošljavanja ugroženosti su i nacionalne manjine koje često koriste taj svoj status kojeg imaju u nacionalnim državama kako bi dobili veća prava od drugih ljudi koji nisu pripadnici manjina pa se smatra da samim time nisu ugroženi… Kao da većina nešto znači… Većina preko noći također može postati manjina. I, što onda? Što će se dogoditi kada domicilno stanovništvo bilo koje zemlje, pritisnuto ratovima i migracijama jednog dana postane manjina? Onda će ta nova manjina koja je do jučer bila većina tražiti neka svoja prava, jer će ljudi shvatiti da su ugroženi. Nismo li svi mi građani iste države s jednakim pravima? Čemu to iskorištavanje neke tobožnje posebnosti po bilo čemu kako bi se izvukla neka privilegija? Znači dovoljno je dosjetiti se nečega na temelju čega ćeš biti ugrožen i onda krenuti ispunjavati formulare za dobivanje raznih privilegija.

Što se konkretno tiče LGBTQIA+ zajednice, nitko nema ništa protiv tih ljudi i neka se prestanu predstavljati žrtvama. Nitko ih ne dira. Nitko im ništa ne nameće, naprotiv – oni su ti koji se nameću ostatku društva promovirajući svoje alternativne seksualne orijentacije po vrtićima, školama, jednom riječju – posvuda. Zbog i u ime čega?

Tko potiče tu i takvu propagandu? Postavlja se pitanje – zbog čega se toliko promovira LGBTQIA+ ideologija? Zašto kažem ideologija? Zato jer iz priloženog možemo zaključiti da se radi upravo o ideologiji, a ne samo o seksualnosti. A ta ideologija bazira se na ulozi ugrožene žrtve.

Upitajmo se – promovira li se možda i heteroseksualnost i na koji to način? Gdje i kada? Ako već vladajuća klasa želi promovirati seksualnost kao takvu od najranije dobi, zbog čega ne promovira heteroseksualnost koja bi trebala biti prirodna? Zbog čega se od najranije dobi promiče LGBTQIA+ seksualnost kao nešto prihvatljivo i normalno i prihvaćanje svega toga kao znak nekakve tolerancije? Zbog čega bi se majka i otac trebali nazivati ‘roditeljem jedan’ i ‘roditeljem dva’? Kakve su to gluposti? Ako se ovako nastavi, još će zabraniti djeci govoriti ‘mama’ i ‘tata’.

Svatko živi svoj život i nikome nisu potrebne parade šarene lepeze bilo čijih seksualnih orijentacija koje često uključuju i razne izopačenosti i perverzije.

Neka ti i svi ostali ljudi svijeta vole koga god žele i kako žele u privatnostima svojih života, ali neka ne traže cijeli svijet da im plješće zbog njihova izbora ili da ih na bilo koji način žali, jer oni nisu nikakve žrtve, već ljudi željni skretanja pozornosti na sebe putem svojih seksualnih orijentacija, što je u neku ruku nakaradno.

Jer, na kraju krajeva, zašto bi ikoga zanimala nečija seksualna orijentacija? Što nekoga briga s kim netko opći iza njegovih zidova? Svatko živi svoj život. LGBTQIA+ propaganda iz dana u dan postaje sve agresivnija. Primijetit ćemo i to da se slova ove skupine samo gomilaju. Jeste li to primijetili? Prije smo govorili o LGBT zajednici, zatim je dodano slovo Q (Queer) pa T (Transgender) pa I (Intersexual) te A (Asexual). A ovaj plusić na kraju? Jeste li njega primijetili? S pravom se pribojavamo koje će sljedeće slovo biti pridodano ovoj skupini slova… Navodno se radi na tome da to bude slovo Z (Zoophilia, Zoosexuality), što će biti doista dno dna.

Sjetimo se samo da ima puno ugroženijih skupina ljudi koji ne paradiraju po gradovima, niti svoju ugroženost nose oko vrata, niti kao reklamu na majici ili zastavu na prozoru kao što to čini LGBTQIA+ skupina i to iz dana u dan sve napadnije i agresivnije, namećući svoju ideologiju drugima.

Najbolji primjer ugroženosti bez priznanja su teško bolesni ljudi koji pate u tišini svojih domova, bolnica, stacionara ili hospicija i ne traže ničiju suzu, ni rame za plakanje, niti ičiju pozornost, već svoju ugroženost žive u tišini svoje samoće.

Još će na kraju ispasti da su oni ljudi koji se nisu dosjetili na temelju čega bi mogli biti ugroženi zapravo najugroženiji od svih jer nisu ni seksualno, ni nacionalno niti na bilo koji drugi način alternativni i posebni, pa samim time po njihovu mišljenju ugroženi. Slavimo naše različitosti, uživajmo u našoj raznolikosti, ali nemojmo pretjerati s promoviranjem bilo čega, jer svako pretjerivanje pretvara se u nametanje, prisilu i agresivnost, što u konačnici ima negativan učinak. Na kraju krajeva, svaki je čovjek poseban na svoj način i upravo zbog toga nitko nije pozvan svoju posebnost koristiti za maltretiranje drugi ljudi, a agresivna propaganda bilo čega, pa tako i ideologije, nije ništa drugo nego maltretiranje svih onih ljudi koji to naprosto ne mogu izbjeći, a možda im se to ne sviđa i možda to ne žele gledati, a moraju, jer im se to nameće na svakom koraku.