Ostao sam zatečen njenom ljepotom i vedrinom iako je bila mlađa 10-tak godina od mene i nisam ju niti najmanje doživio kao ženu. Produžila je pored mene prema kuhinji gdje joj je bila mama koja je mene, preko svog sina, a mog znanca, angažirala da joj obradim špalete na novougrađenim vratima. Ona, ta ljepotica anđeoskog lica, zadržala se sa mamom u razgovoru možda 2-3 minute, pozdravila se i otišla.

Osim ljepote, zračila je i rijetko lijepom energijom. Nadam se da to nije moj subjektivan osjećaj kojeg su mi možda nabacile moje oči. Kako god bilo, priča dalje ide da u pauzi gospođa – njena mama, žena tada od blizu 60 godina i ja sjedamo popiti kavu. Ona mi objašnjava da je to njena kćer koja je udana i ima dvoje djece te živi u skladnom braku.

Rekoh, predivna žena, ljepotica. Možete biti ponosni. I tada mi žena počinje pričati da ju gleda i čuva kao najveće blago što se može imati, jer je u borbi za nju prošla pravi pakao. Govori dalje da je kao dijete od 5 godina dobila rak te da su morali prodati stan u kojem su živjeli kako bi plaćali njezino liječenje. Dalje se niti ne sjećam što je sve govorila, ali znam da je opisivala razne stvari koje su im se događale kroz tu borbu kako bi ju spasili.

Danas se vidi da se ta borba jako, jako isplatila. Ona je prekrasna, zdrava majka i žena. Ono što mi je najviše ostalo u sjećanju je jedna stvar što je rekla ta gospođa; da je radila na mjestu gdje su joj se često pojavljivali roditelji s djecom sa sličnim dijagnozama, ali da ona nikada, ali baš nikada nije pomislila da se to može  dogoditi i njoj s njenom djecom. Rekla je da je uvijek imala pozitivne misli te da ju je baš zbog toga bolest kćeri dodatno iznenadila.

Čemu ovoliki uvod? Mnogi od vas, siguran sam, često u životu sreću ljude koji se prave da su apolitični, da njih politika ne zanima, jer je politika takva kakva jest, da ne mogu tu ništa promijeniti i da se zato neće time zamarati, plus što postoje i oni koji mrtvo hladno kažu da ih zanima samo hedonizam u životu ili šetnja parkom, šumom, ali politika nikako. I baš ti i takvi misle da se zbog tog njihova držanja njima ništa loše ne može dogoditi.

Generalno, oni misle da će im se, ako misle pozitivno samo pozitivne stvari i događati. No ipak, i takvima se događaju jako loše stvari, koliko god oni mislili da ako se ne bave politikom ili negativom da će ju uspjeti izbjeći. Ne, neće. Znate li zašto neće? Zato što samim pristankom na život u ovakvoj neuređenoj, rekli bismo katastrofalno uređenoj zemlji – ti postaješ moguća žrtva tog kaosa ma koliko god mislio da si izvan toga ako se time ne baviš.

Samo je pitanje trenutka kada će i tebe taj kaos ako ne dohvatiti, ali ono barem okačiti i nanijeti ti, nažalost, neku štetu. Dakle, i vi, a rekao bih posebno vi koji se pravite da vas se stvarnost oko vas ne tiče, vi i imate najviše krvi i smeća na svojim rukama, jer ste većina koja ima pravo glasa (ne mislim na izborima), ali ga ne koristite zbog svog trenutnog komfora i osjećaja nadmoći, jer se držite izvan sukoba sa zlom i zlima, ali i vas to zlo vreba, budite sigurni u to, samo je pitanje trenutka kada će pokucati i na vaša “fina” vrata. Znam da jedan ovakav tekst neće nikoga promijeniti, ali se nadam da će se bar poneko od prozvanih zapitati – nisam li možda u pravu?!