- Laura Aboli
- Arhiva portal Epoha, Pixabay, X
Kada se sjetim 2020. godine, ne mogu a da ne razmišljam o tome koliko se kao društvo spremni žrtvovati iz straha od smrti. Postali smo društvo kukavica.
Prilično sam šokirana koliko se brzo pokoravamo i pristajemo na nezamislivo; gubitak naše slobode. Pitala sam se tada i dalje se pitam – kako se tako lako možemo odreći svog najosnovnijeg prava na slobodu, tog našeg najdragocjenijeg dara? Odričemo se onoga za što su se naši preci borili i umirali, dragovoljno se toga odričemo – u ime čega? Malo sigurnosti?
Riječima Benjamina Franklina, „Oni koji se odreknu svoje slobode kako bi kupili malo privremene sigurnosti, ne zaslužuju ni slobodu ni sigurnost“ i osuđeni su na gubitak oboje. Ne bih se mogla više složiti s njim.
Oduvijek sam život smatrala darom; prekrasnim iskustvenim putovanjem otkrića, stvaranja, evolucije, transformacije i povezivanja. Prilikom da budemo ono što smo trebali biti; da sjajimo, dajemo i dodirujemo živote drugih. Ali kada nismo spremni boriti se za život kakav nam je dan, onda možda ne zaslužujemo taj dar. Dok se držimo života pod svaku cijenu, zapravo ne poštujemo i odbacujemo sam život kakav je bio zamišljen. Držimo se života po cijenu samoga života.
Je li život odvojenosti, izolacije i potpune kontrole život vrijedan življenja? Život u kojem su grljenje, ljubljenje, pjevanje ili ples zabranjeni? Gdje je slobodan govor cenzuriran? Gdje susjedi zovu policiju zbog vas, jer ste pozvali previše ljudi u svoj dom? Život u kojem nemate slobodu misli, govora ili kretanja? Gdje vas stalno prate i promatraju? Drugim riječima, vrijedi li živjeti život u kojem nije dopušteno biti slobodan čovjek? Čega se toliko bojimo da smo spremni odreći se svega? Smrti? Zašto se toliko bojimo smrti?
Još jednom, problem je u tome što smo zaboravili tko smo, jer kad bismo se sjećali tko smo, ne bismo se bojali smrti i stoga bismo se borili za život. Kad bismo se toga sjećali, znali bismo da smo beskonačne duše koje proživljavaju svoje fizičko iskustvo.
Kad bismo se sjećali tko smo, znali bismo da smrt nije kraj, već povratak na mjesto s kojega smo došli. Kad bismo se sjećali, znali bismo da je život doista Božji dar koji treba živjeti do njegova najpotpunijeg izraza ljubavi, svjetla i slobode, dar koji treba održati onakvim kakav nam je dan, dar za koji se treba boriti, dar za koji se treba umrijeti.
Kad bismo se sjećali tko smo, nikada ne bismo pristali na one čija je puna namjera da nas uopće natjeraju da zaboravimo. Kad bismo se sjećali tko smo, znali bismo da se nikada ni pod koju cijenu ne smijemo podvrgnuti volji drugih ljudi. Kad bismo se sjećali tko smo, znali bismo samo da se pokoravamo Božjoj volji. Kad bismo se sjećali te bitne činjenice, ne bismo bili u situaciji u kojoj jesmo.
Dakle, kada je riječ o slobodi naspram smrti, a budući da se ja osobno itekako sjećam tko sam, slažem se s riječima Boba Marleyja; „Bolje je umrijeti boreći se za slobodu, nego biti zarobljenik u sve dane svoga života.“
