- Samanta Knežević
- Arhiva portala Epoha, Facebook, Pixabay
Profinjenost nije slabost. To je civilizacijska disciplina. Postoje kulture koje ne viču da bi bile snažne. Postoje narodi koji ne moraju ponižavati da bi se osjećali važnima. Japan je jedan od njih.
Japanska profinjenost nije poza, nije Instagram estetika i nije turistički folklor. Ona je unutarnji kodeks ponašanja koji se uči od djetinjstva: kako se govori, kako se sluša, kako se zauzima prostor bez da se drugi izbriše. To nije savršen sustav, ali je u potpunosti svjestan.
Kod Japanaca poštovanje nije rezervirano za “posebne prilike”. Ono je svakodnevna praksa. U načinu kako se jede, kako se čeka red, kako se obraća starijima, kako se gleda žena. Čak i kad postoje problemi, konflikt se ne rješava primitivnim istresanjem ega, nego suzdržanošću. Kontrola sebe smatra se snagom, a ne slabošću.
I tu dolazimo do bolne usporedbe. Na Balkanu se često slavi sirovost kao autentičnost. Grubost se brka s iskrenošću, a nekultura s “pravim muškim stavom”. Muškarac koji nema manire opravdava se temperametom. Žena koja traži poštovanje proglašava se “kompliciranom”. I onda se čudimo zašto su odnosi kaotični, zašto vlada nepovjerenje i zašto su sukobi stalno u zraku.
Japanska kultura razumije nešto što Balkan još uvijek odbija priznati da sloboda bez samokontrole ne vodi snazi, nego raspadu. Njihova tradicija nije okov, nego okvir. Ritual nije prazna forma, nego način da se umiri ego. Hrana nije prejedanje, nego balans. Tijelo nije objekt, nego hram. Žena nije trofej, nego prisutnost kojoj se pristupa s poštovanjem. I da, Japan ima svoje duboke probleme, potisnute emocije, rigidnosti, sjene. Nitko razuman to ne poriče.
Ali razlika je u ovome oni svoje mane ne slave. Na Balkanu se često ponosimo onim što bi trebalo prerasti. Glasnoća, impulzivnost, nepoštivanje granica sve se to romantizira kao “naš mentalitet”. A mentalitet koji odbija evoluirati s vremenom postaje teret, ne identitet.
Profinjenost nije pitanje bogatstva, niti istočne mistike. To je pitanje izbora. Izbora da se ne reagira odmah. Da se ne mora uvijek biti najglasniji. Da se žena ne mora “spuštati” da bi bila prihvaćena. Da muškarac ne mora gaziti da bi bio muško.
Japan nas podsjeća na nešto što smo putem izgubili – da kultura nije ukras, nego temelj.
Da maniri nisu gluma, nego poštovanje. I da snaga ne dolazi iz buke, nego iz unutarnjeg reda i mira. Možda ne trebamo postati Japanci. Ali bismo itekako mogli naučiti nešto od njihove plemenite tišine.



