Jedino raskajana srca koja će ludo vjerovati da u svakom čovjeku postoji ono nešto sveto, posebno, dobro, božansko – mogu drugog ljubiti toliko i unatoč svoj logici ovoga svijeta – da bi se dogodilo obraćenje, da bi se močvare tame isušile, a da bi na tom mjestu mogla niknuti cvijeća, najšarenijeg u vrtu Stvoritelja Svemira kakvo se Njemu svidje imati.

I naravno, da mi ne skaču po glavi oni koji me nikada i nisu shvatili, svaki nedužni život, svaki civil, bilo kojeg naroda na svijetu koji gine, Palestinaca i Izraelaca, se nije smio dogoditi – svaka smrt koja se sije – ne rađa dobrom, nego novim zlom.

Ne znam kamo ide ovaj svijet. I osjećam duboku zabrinutost. Samo mi se čini da je svatko od nas njemu doprinio sa svojim malim tamama i svojim malim grijesima, sa svojom sebičnošću od onoga trenutka kada smo u vlastitoj slobodi odlučili prestati jedni u drugima gledati djecu Božju, ljude koji ispod kože – jednako krvare.

Sanjam svijet u kojem će utihnuti trublje rata. A prevladat će razboritost i promijenjena srca. Ako nas bude takvih samo u ovim narodima i nacijama koji mene pratite ovdje – sigurno ćemo biti bliže tom snu negoli smo bili jučer. Nemojte mi se predati. Nemojte odustati.