A onda i kada se nađemo pričamo samo tek tako da pričamo i to o temama koje nas niti malo ne dotiču niti zanimaju. A pričamo samo zato da ne priznamo koliko smo zapravo svi osamljeni i koliko nas bole neke stvari o kojima nikome ne pričamo. Tada shvatimo koliko bismo voljeli da imamo nekoga kome bismo mogli sve iskreno reći, olakšati si dušu.

Težak je to osjećaj. Izađeš negdje da budeš s drugima i osjetiš još veću osamljenost. Otuđenost među ljudima postala je prejaka. Odeš u neko društvo, a onda vidiš da tu ne pripadaš. Kako to boli. Ne pokušavaj se stoga svugdje uklopiti! Pričanje radi pričanja nije istinsko druženje s ljudima. Pravo druženje ispunjava nas radošću i toplinom, a ne prazninom.

Ne trebaju ti ljudi koji putuju svijetom s maskom na licu. Ne trebaju ti ljudi koji će te prekinuti čim počneš govoriti i pričati ti o sebi. Ne treba ti način života gdje se gleda kakvu marku tko nosi. Umorit će te to. Jako brzo. I ništa nećeš dobiti. Kad te netko zadnji put pitao „jesi li dobro“ ili „treba li ti što“? Ja se ne sjećam.