Neokapitalizam je zapravo sustav u kojem velike korporacije i bankari vladaju državama i ljudima. Posljednjih se godina poboljšava i uz pomoć umjetne inteligencije, softvera, nadzornih kamera i čipova ima za cilj ujediniti cijeli svijet u jednu veliku internetsku bazu u oblaku i tehnokratski sustav vlasti.

Tehnokracija je dominantni globalni sustav vlasti koji nastoji zamijeniti vladavinu političkih stranaka i administracije tehnološkim softverom. To je sustav u kojem se sve odluke donose u globalističkim centrima bankarske i korporativne moći, a zatim se nekontrolirano distribuiraju po cijelom svijetu. U tom sustavu političari ostaju samo figure s izvršnom vlašću, dok cjelokupno zakonodavstvo prelazi u ruke vlasnika softvera. U posljednjoj fazi razvoja tehnokracije softver će imati i izvršnu vlast, prisiljavanjem i sankcioniranjem svih građana, isključivanjem iz sustava kupoprodaje, obrazovanja, kretanja, glasovanja, sudjelovanja u društvenim okupljanjima. To je sustav kreditnog društvenog sustava i gradova koji se sada provodi diljem svijeta.

Povećanjem administracije pokušavaju se gomilati obveze prema službenicima i radnicima, sve do trenutka kada se ponudi rješenje da se posao prebaci na softver, što ćemo kao društvo rado prihvatiti. U biti, prelazak na umjetnu inteligenciju dovest će do masovnih otpuštanja, ali i do gubitka moći i slobode običnog čovjeka.

Sustav koji se tome treba suprotstaviti mora biti suprotan, a sve odluke vodstva zemlje vratiti u ruke njezinih najpametnijih, najsposobnijih, najpoštenijih i najduhovnijih pojedinaca.

Meritokratski sustav trebao bi ići prema smanjenju administracije i neutraliziranju utjecaja globalističkih čimbenika na politiku zemlje. To je sustav koji se mora provoditi odozdo prema gore, postupnim okupljanjem stručnjaka u timove, a zatim običnih ljudi oko njih, gdje će svatko raditi ono u čemu je najbolji i pružati podršku gdje može. U protivnom smo pred vratima tehnokracije, koja jednom uvedena više se neće vratiti, jer će joj se ljudi odbiti na bilo koji način suprotstaviti iz straha da ne budu isključeni s računa.

Što je meritokracija i za što se bori?

Meritokracija je politički i društveni sustav u kojem se pojedincima daju položaji, prilike i nagrade na temelju njihovih sposobnosti, talenata i postignuća, a ne na čimbenicima kao što su društvene klase, političke ili obiteljske veze. U meritokraciji se od pojedinaca očekuje da svoje položaje i nagrade steknu napornim radom, talentom i predanošću, a ne privilegijama ili srećom.

Pojam “meritokracija” prvi je skovao Michael Young u svojoj knjizi “Uspon meritokracije” iz 1958. godine. Yang je u knjizi opisao idealno društvo u kojem se društvena i ekonomska stabilnost temeljila isključivo na zaslugama i u kojem su pojedinci rangirani prema svojoj vrijednosti, inteligenciji i sposobnostima. Danas je meritokracija djelomično implementirana u nekim europskim zemljama, ali iu svijetu, poput Kine, gdje se svi dužnosnici biraju isključivo na temelju osobnih kvaliteta.

Meritokratski politički sustav uključuje sljedeće:

1. Poštene i transparentne politike zapošljavanja i napredovanja: ovo uključuje stvaranje sustava i postupaka koji osiguravaju da su pojedinci odabrani za poslove i napredovanja na temelju zasluga, osobnog truda, iskustva i inteligencije, a ne na čimbenicima kao što su nepotizam, obitelj, korumpiranost ili politički veze;

2. Poticanje poduzetništva i inovacija: ovo uključuje politike koje pojedincima olakšavaju pokretanje vlastitog posla i iznošenje novih proizvoda i usluga na tržište. Meritokracija zahtijeva razvoj osobnih državnih banaka čiji je cilj financiranje svojih građana u svim inovativnim idejama i domaćoj proizvodnji;

3. Ekonomske politike koje promiču rast i mogućnosti: one uključuju politike kao što su smanjenje poreza, smanjenje propisa, smanjenje administracije i povećanje pristupa kapitalu za obične građane u obliku zajmova, subvencija i pomoći, što pomaže u stvaranju novih radnih mjesta i mogućnosti ;

4. Eliminacija korporativnog utjecaja: ova se stavka temelji na činjenici da nikakav društveni i gospodarski rast nije moguć ako se temelji samo na stranim “ulaganjima”, te kolonijalnom i eksploatatorskom sustavu kojeg provode strane banke, multinacionalne kompanije i druge velike sile. . Meritokracija teži suverenitetu države, te njezinu poštenom i ravnopravnom pristupu tržištu, kako to dopuštaju velike sile;

5. Usredotočite se na društvenu mobilnost: ovo uključuje politike koje pomažu pojedincima da napreduju na socioekonomskoj ljestvici, kao što je pristupačno stanovanje, pristup kreditima te programi obuke i obrazovanja. To znači da na rukovodeća i odlučujuća mjesta mogu doći kvalitetni ljudi, bez obzira na njihov nizak društveni status, obiteljske i političke veze;

6. Transparentnost i odgovornost u vladi: Meritokratska vlada je otvorena i transparentna u svom procesu donošenja odluka i smatra se odgovornom za svoje postupke i politiku. Sva glasovanja i sve odluke moraju biti javne i vidljive. Najvažnije odluke koje se tiču ​​naroda donose se na referendumima;

7. Izravna demokracija: meritokratski sustav teži eliminaciji stranačkog poretka i posrednika demokracije. Narod i ljudi iz naroda bez stranačkog zaleđa neka uđu u skupštinu, a narod na referendumima odlučuje za ona područja života koja ga se izravno tiču;

8. Suverenizacija: cilj ovakve uprave je da država i stanovništvo budu slobodni u svakom aspektu života. Veliku dozu suverenosti daju zdravstvu, školstvu, pravosuđu, vojsci i policiji, kako bi mogli brzo reagirati na velike društvene promjene i potrebe te djelovati neovisno o stranim čimbenicima, kako bi građanima donijeli maksimalnu korist;9. Eliminacija korupcije: meritokratska vlada radi na iskorjenjivanju i eliminaciji korupcije u svim njenim oblicima, tako da građani mogu imati povjerenja da njihova vlada radi u njihovom najboljem interesu;

10. Reforma obrazovanja: ovo je usmjerenost na povećanje pristupa visokokvalitetnom obrazovanju za sve građane, kao i pružanje više mogućnosti pojedincima za stjecanje vještina i kvalifikacija potrebnih za uspjeh na tržištu rada. Velika važnost pridaje se obrazovanju, kao i učiteljima. Škole i obrazovne ustanove imaju veliku autonomiju i slobodu. Profesori i učitelji imaju veliki status i ulogu u društvu, te pripadajuće poluge moći koje uz to idu;

11. Neovisnost pravosuđa: pravosuđe je neovisno o politici i drugim vlastima. Ne odgovara političkim akterima i ima pravo progoniti sve one koji ne rade za dobrobit društva;

12. Strukturalizacija društva: u ovom sustavu svatko treba znati svoje mjesto, svoje područje djelovanja i tu dati svoj doprinos. U takvom društvu svatko se pita za područje na kojem radi ili pridonosi, a ne podržava se miješanje u područja rada koja su izvan njegove stručnosti. Ovo je visoko organizirano društvo u kojem sve funkcionira kako treba, jer svatko radi samo ono što zna i za što je odgovoran.

Neka ovaj tekst bude ideja koja će nastati i zaživjeti, koja će biti ono novo što svi čekamo. Neka ova ideja bude u amanet budućim generacijama da znaju za što se trebaju boriti i čemu težiti.

Gospod Bog s nama i u nama!