Kakvo teško čuđenje i pitanje… Gdje smo to pogriješili? Gdje smo kao društvo zakazali? Pa gdje god smo mogli… Valjda je više nego vidljivo. I nad stravičnim jučerašnjim događajem — srednjoškolca s nožem koji bode vršnjaka i ženu koja čisti za njima…

Pa… daleko je to od normalnog. Ali, u ovom teškom moralnom i ljudskom susramlju koji ovog trenutka prolazi ova civilizacija, u ovom potpunom i slobodnom padu svih ljudskih i Božjih vrijednosti, teško da će nam čuđenje i psihološka pomoć doista pomoći.

Ovdje pomaže samo povratak na „tvorničke postavke“… Jer življenje izopačenih vrijednosti u svim smjerovima, podobnog nesposobnog amaterizma koji vlada, apsolutne premrežene korumpiranosti i sljepila kojem smo skloni zbog vlastitog konformizma… teška je bolest od koje se doista umire.

Duša umire… Za tijelo ćemo lako. Ne mislim na pojedinačne odlaske… mislim na zajednički odlazak. I to ne baš slavan…