Promatram djecu, zaposlenike vrtića/škole, roditelje… i uglavnom vidim mnogo frustracije, nezadovoljstva, razočaranja i stresa kad je u pitanju sustav odgoja i obrazovanja. Sve što možeš pročitati u ovom tekstu temeljeno je na osobnom iskustvu te teorijama koje imam, a koje su nastale kroz povezivanje iskustva s različitim znanjima i vještinama. Ni u jednom trenutku ne tvrdim da je bilo što napisano apsolutna istina niti se itko sa mnom treba složiti. No, ukoliko ima onih koji se slažu, možda je vrijeme da se zajedno pokrenemo u smjeru promjena…
Svi imamo osobno iskustvo kako je to biti učenik. I svako naše iskustvo razlikuje se. Drugim riječima, to što sam voljela ići u školu i učiti, ne znači da je tako bilo i drugima, a ne znači niti da mi se sve u vezi škole sviđalo. Oduvijek volim učiti i voljela sam biti u društvu druge djece, iako sam se često osjećala neshvaćeno i bila povrijeđena u tim odnosima. Na neki način škola je bila i bijeg od nekih neugodnih i teških misli te emocija s kojima sam se često družila kada bih ostala sama sa sobom. S druge strane, školske obveze često su me držale dalje od onoga s čime sam se željela zabavljati te što sam samostalno željela istraživati i učiti.
Tako da je biti učenik za mene imalo mnogo ugodnog/“pozitivnog“ i mnogo neugodnog/“negativnog“, što je zapravo preslika onoga što život i inače nosi sa sobom.
Rijetko tko ima iskustvo promatrati sustav odgoja i obrazovanja iz nekoliko različitih pozicija kao zaposlenik škole (ali i sustava socijalne skrbi koji surađuje sa školama). Imala sam priliku promatrati što se događa u školama iz pozicije pomoćnika u nastavi, stručnog suradnika u srednjim i osnovnim školama, učitelja u posebnim razrednim odjelima za učenike s problemima u ponašanju te voditelja PSP-a u posebnim razrednim odjelima za učenike s problemima u ponašanju.
Kada sva ta iskustva zbrojim i oduzmem, mogu nabrojati nekoliko ključnih stvari koje jako smrde u području odgoja i obrazovanja, kao i nekoliko stvari koje mogu služiti kao dio rješenja. I hoće li se vidjeti poboljšanje ne ovisi toliko o „onima gore“ koliko o djelovanju „onih dolje“, onih „malih ljudi“, onih pojedinaca koji u sinergiji s drugim pojedincima čine taj sustav živim i održivim. Paralele se mogu povući i na kolektivnu svijest koja se odnosi na pristup odgoju općenito, no u ovom tekstu držat ću se sustava odgoja i obrazovanja. S obzirom da je tema duboka i široka, danas ću navesti samo nekoliko ključnih stvari iz svoje perspektive…
- Jako je trulo što mnogi odrasli ljudi ne znaju što je autoritet niti kako se on gradi.
Mnogi imaju uvjerenje: „Moraš me slušati jer sam ja učitelj/stručni suradnik/ravnatelj/odrasli/roditelj.“ I nije čudo da ga imaju s obzirom da su tijekom svog odrastanja tu i slične rečenice slušali cijelo vrijeme i pritom često bili na neki način kažnjavani, ako su se ponašali kao da je nisu čuli. I da stvari odmah budu jasne. To je samo uvjerenje i to uvjerenje ne govori o tome što autoritet jest i kako se gradi. Onaj tko ima autoritet zapravo ima sposobnost na temelju svojih znanja, vještina i drugih različitih karakteristika usmjeravati i voditi druge u smjeru izvršavanja zadataka, ali i građenja kvalitetnih međuljudskih odnosa.
Da bi se takav autoritet mogao izgraditi, u prvom redu osoba treba dobro poznavati sebe, svoje principe, biti dosljedna, znati što je cilj i smjer nekog sata te znati informacije jasno prenijeti drugima. Autoritet se ne može izgraditi iz pozadinske energije straha i nemoći ili energije superiornosti, već iz pozadinske energije poštovanja prema sebi u prvom redu, a onda i poštovanja prema djeci.
Kad kažem poštovanje prema djeci ne mislim da im se treba dozvoljavati da rade sve što žele kada žele, jer upravo takvo ponašanje je njihov način testiranja naših granica. Testiranje naših granica, kao i toga radimo li nešto iz Ljubavi ili Straha, način je na koji djeca ispipavaju koliko kraj nekoga mogu biti opuštena, sigurna i autentična. Postavljanje granica i dosljednost, uvažavanje njihovih potreba, osjećaja i načina razmišljanja omogućava im da se osjećaju sigurno, a to je preduvjet da bi se bilo kakvo učenje uopće događalo. Učenje znači i pogriješiti ili „bubnuti nešto i ostati živ“, a ne biti za to kažnjen. Učenje znači razgovarati o svojim doživljajima, znači i učiti razmišljati, snalaziti se u tekstu, potražiti pomoć… Učenje znači i promatrati što se događa u razredu i koje su posljedice za određena nepoželjna, često i zlostavljajuća ponašanja bilo od strane drugih učenika, bilo od strane odraslih (da, ima i toga, čak i previše za moj ukus).
Autoritet ne može počivati na potrebi da se svima sviđamo, na potrebi da svi budu zainteresirani za naš predmet, da nas se sluša bez prekidanja, da nas se poštuje samo zato što smo u ulozi odgajatelja bilo koje vrste. Autoritet ne može postojati, ako se bojimo djece, njihovih roditelja i/ili sustava. Jednostavno ne može. U sustavu je previše straha i bojažljivosti te hodanja po jajima i ulizivanja. PREVIŠE!
- Trulo je što mnogi odrasli smatraju da je učenje jednosmjeran proces od odraslih prema djeci, ali ne i od djece prema odraslima. Jako je izazovno raditi s djecom s problemima u ponašanju/drugim vrstama teškoća te zapravo samo s njima raditi u cijelom svom radnom vijeku. Dovede to nekad do ludila i pregorijevanja, a često ne znaš ni kome se obratiti za pomoć i savjet, jer nailaziš na teoretiziranje, moraliziranje i jednom riječju nerazumijevanje.
Onome što sam shvatila davnih dana vjerojatno pridonosi ta moja vječita želja za učenjem.
Pa sam tako gradeći odnos s tom djecom često naučila više nego u razgovorima s odraslim ljudima. Naučila sam o njihovom svijetu jer me iskreno zanimalo kako su i što se događa ispod onoga što mogu vidjeti i čuti. No, osim što sam naučila o njihovom svijetu i napravila kvalitetne temelje za gradnju odnosa u kojem se zna kad se šalimo, a kad se radi, što je posljedica za što, često su u meni izazvali cijelu buru neugodnih energetskih stanja, emocija i uvjerenja s kojima idem kroz život, a samo me koče. Promatrajući sebe kako se kraj njih često osjećam nemoćno i prestrašeno, kao da ne znam nešto iako imam diplomu i očekuje se da znam, omogućavalo mi je da zaronim u te osjećaje i pozabavim se s njima. Kako sam prestala bježati i boriti se s tim svojim unutarnjim stanjima, kako sam ih prestala projicirati na djecu, roditelje i/ili sustav, tako sam s većom lakoćom, zabavom i učinkovitosti mogla raditi svoj posao.
U sustavu je previše umišljenosti i skrivanja svojih slabosti iza diploma, kao i previše trpanja djece u teoretske kućice i kategorije umjesto da ta teoretska znanja služe bržem i lakšem upoznavanju individualnih specifičnosti i potreba djece sa svrhom efikasnog odgovaranja na te potrebe (važno je razlikovati potrebe od želja i prohtjeva).
- Trulo je to što se uče informacije koje se ne povezuju sa životom.
Nedavno sam radila pomoć u učenju s jednim sedmašem. Upoznala sam se ukratko i s njegovim human design tipom te sam te informacije upotrijebila za što brže pronalaženje načina učenja koji mu odgovara. Učili smo povijest i udžbenik je napisan toliko komplicirano i suhoparno da je to jedno čudo. I onda sam mu prvo prevodila taj tekst na jednostavniji jezik i stavila te informacije u životni kontekst. Rekla sam mu: „Zamisli da živiš u tom razdoblju.“ I onda sam ga stavljala u različite likove i različite slojeve društva. To učenje osim što je bilo učenje informacija, bila je i rasprava i učenje o ljudskoj prirodi i ponašanju, ali i teren za kreativno razmišljanje. Tako mu je bilo jednostavnije, brže i zabavnije. Drugim riječima, gradivo se nije promijenilo, ali promijenio se način učenja zbog čega mu povijest više nije bila tako teška za zapamtiti.
Za sve što sam nabrojala, rješenje je jednostavno – uroniti u sebe, pozabaviti se pitanjima o svojim uvjerenjima vezano za autoritet, za to kako bi odgajatelj bilo koje vrste trebao izgledati/ponašati se/osjećati prema sebi, djeci, roditeljima, kolegama, sustavu… Još važnije od svega je pozabaviti se energijom koju osjećamo u tijelu dok radimo s djecom – je li to napetost, pa to daje informaciju o nekom strahu/borbi/nemoći/stresu/ispunjavanju tuđih zahtjeva, a ne slušanju svog srca. Ili je to opuštenost i radost, pa to daje informaciju o tome da slušamo svoje srce i radimo svoj posao (raditi taj posao znači uspostaviti kvalitetan odnos s djecom i prenositi znanje – bez uspostavljanja odnosa prenašanje znanja postaje uvelike otežano). Naravno, moguće je osjećati i oboje istovremeno, pa se poželjno pozabaviti tim suprotstavljenim energijama unutar sebe.
Tek kad se s time pozabavimo, imamo snage i kapacitet razmišljati šire, udruživati se i krenuti u akciju građenja drugačijeg i kvalitetnijeg sustava „od dolje“ prema „gore“. Tek tada možemo izaći iz uloge žrtve i onih koji čekaju da nam se netko smiluje, razumije nas i napravi promjene koje ćemo onda samo opet slijediti, kao što smo naučeni slijediti sve dosad nametnuo izvana, iako se to možda kosi s našom Pjesmom Srca. Sve je moguće, ali mnogo toga nije moguće ako nemamo sami sebe i jedni drugi. Trenutno više nemamo nego što imamo, no sigurna sam da zajedno možemo drugačije i bolje.
S ljubavlju,
Rebeka
