Politika kuhane žabe: Evo kako politička i medijska scena mijenjaju naše društvo.
Autor teksta iznosi oštru kritiku američke političke i medijske scene, posebno usmjerenu prema ljevici i mainstream medijima.
Evo što je ukratko napisao:
“Gotovo mi je žao ljevičara. Gotovo. Ali ne žao mi je. Razlog je jednostavan: toliko toga što govore i rade protivi se osnovnim načelima na kojima je ova zemlja utemeljena.”
Ono što me gotovo tjera da ih sažalim jest to što su većina ljevičara koje osobno poznajem pristojni, ugodni ljudi – sve dok razgovor ostaje lagan: vrijeme, filmovi ili sport. Međutim, čim se upustite u politiku ili kulturu, razgovor postaje nadrealan, kao da razgovarate s Ludim Šeširdžijom.
Navodi da veliki dio lijevog političkog spektra djeluje suprotno načelima na kojima je država utemeljena, te tvrdi da tijekom godina nije dobio uvjerljiv odgovor na pitanje kakve je konkretne rezultate ljevica postigla u posljednjih 25 godina u smislu jačanja sigurnosti, gospodarstva i društva.
Prema njegovim riječima, mnogi njegovi osobni poznanici s lijevog političkog spektra su “fini ljudi”, ali da političke teme često razgovore pretvaraju u apsurdne i žustre rasprave.
Također kritizira njihov stav prema informacijama, tvrdeći da se oslanjaju na mainstream medije i osobe poput Rachel Maddow, dok ignoriraju alternativne izvore i neovisne novinare, što opisuje kroz poznatu ideju “smeće unutra, smeće van”.
Tekst se također poziva na filozofa Kierkegaarda, uz tvrdnju da se dio javnosti oslanja na netočne informacije ili odbija prihvatiti točne informacije.
Kao primjer medijske neravnoteže, autor navodi slučaj algi u reflektirajućem bazenu u Washingtonu, D.C., tvrdeći da je dobio nesrazmjernu pozornost dok su ozbiljnije teme ignorirane.
Među tim temama spominju se kontroverze o javnom zdravstvu tijekom pandemije, slučaj laboratorija u Wuhanu, afere poput Bengazija, e-mailovi Hillary Clinton, Russia-gate, kao i pitanja migracija, kriminala, političkih procesa i institucionalnih kriza.
Autor zaključuje da se javna pozornost stalno preusmjerava s ključnih tema na nove krize, s metaforom „kuhane žabe“, gdje društvo postupno gubi sposobnost reagiranja.
Na kraju kaže da rješenje vidi u većoj transparentnosti, jačanju neovisnog novinarstva, civilnom dijalogu i političkoj odgovornosti, uz inzistiranje na vladavini prava i Ustavu kao osnovi stabilnosti društva.
