Prava demokratska kriza u Europi: politički establišment koji je izgubio vezu s vlastitim društvima.
Velik dio europskog političkog establišmenta već godinama upozorava da najveća prijetnja demokraciji dolazi od pokreta koji dovode u pitanje vladajući konsenzus. Međutim, sve više pokazatelja upućuje na neugodniju mogućnost: dio problema leži u političkom sustavu koji je izgubio sposobnost razlikovanja neslaganja od ekstremizma.
Politički establišment koji ne može razlikovati ekstremizam od legitimnog skepticizma na kraju upravo stvara nestabilnost za koju tvrdi da je želi spriječiti.
Poljska kao znak upozorenja
Poljska je jedan od najjasnijih primjera te preobrazbe. U prosincu 2022. samo je 18,3 % Poljaka smatralo da bi Poljska trebala prestati isporučivati oružje Ukrajini. Godine 2026. taj je udio porastao na 45,2 %. Zemlja koja je postala najveći saveznik Ukrajine u Europi sada bilježi snažan pad spremnosti javnosti da prihvati obvezu na neodređeno vrijeme.
Kako je moguće da društvo u samo četiri godine prijeđe od goleme javne potpore do brzo rastućeg odbacivanja iste politike? Odgovor ne može biti jednostavno da su Poljaci postali ekstremniji. Radi se o tome da je politika koja je bila predstavljena kao moralna nužnost došla u sukob sa stvarnošću koju su ljudi mogli uočiti. Poljska je primila milijune izbjeglica, predala znatne količine vojne opreme iz vlastitih zaliha i postala glavno logističko središte za zapadnu pomoć. S vremenom je, međutim, odnos postajao sve napetiji. Sporovi oko trgovine, povijesnog nasljeđa i političkih očekivanja razotkrili su razlike koje su u ranoj fazi rata uglavnom ostale skrivene. Ono što je 2022. izgledalo kao jasna moralna i strateška nužnost mnogi su postupno počeli doživljavati kao obvezu na neodređeno vrijeme bez vidljivog rješenja.
Kada su građani postavljali pitanja o troškovima, trajanju i strategiji, često nisu dobivali političke odgovore, nego su se suočavali s moralnom osudom. Ta pitanja nisu bila znak radikalizacije. Bila su znak demokratske javnosti koja je činila ono što demokratske javnosti čine: odvagivala troškove, dovodila u pitanje pretpostavke i zahtijevala odgovornost. Reakcija mnogih političkih aktera glavne struje nije bila politički odgovoriti na ta pitanja, nego ih uglavnom prikazati kao rezultat dezinformacija, vanjskog utjecaja ili rastućeg ekstremizma.
Ovaj zaokret očituje se i u rastućoj popularnosti političara i komentatora koji dovode u pitanje pretpostavke konsenzusa o poljskoj vanjskoj politici nakon 2022. godine te zagovaraju transakcijski pristup vanjskoj politici i snažniji naglasak na nacionalnom interesu. Ideje povezane sa strateškim realizmom u vanjskoj politici, koje su prethodno uglavnom bile ograničene na rubove glavne političke rasprave, dobile su na vidljivosti kako je povjerenje javnosti u uobičajena objašnjenja opadalo.
Pogreška poistovjećivanja usklađenosti s legitimnošću
Europske vladajuće elite tumačile su izostanak otvorenog otpora kao pristanak. Previdjele su da mnogi građani nisu prihvatili tu politiku zato što su svaku njezinu pretpostavku smatrali ispravnom, nego zato što se činilo da ne postoje nikakve alternative. Taj je model funkcionirao sve dok su troškovi te politike ostajali podnošljivi. No kada su troškovi porasli, a proturječja se počela gomilati, politička klasa nije raspolagala odgovarajućim objašnjenjima. Godinama je tu politiku predstavljala kao nužnost, a ne kao običan politički izbor. Kada je strpljenje javnosti počelo slabjeti, više nije mogla jednostavno ponovno otvoriti raspravu. Posljedica je da se svako pitanje o troškovima, trajanju ili strategiji sada doživljava kao prijetnja.
Ukrajina nije uzrokovala političku krizu u Europi. Ona ju je razotkrila. Sukob je postao krajnji test otpornosti europskog političkog modela nakon Hladnog rata. Vlade su potporu Kijevu predstavljale kao moralnu obvezu koja nadilazi uobičajenu političku raspravu. No kada su strateški ciljevi postali nejasni, a troškovi se počeli gomilati, građani su počeli postavljati pitanja na koja vladajuće elite nisu željele odgovoriti. Nemogućnost davanja zadovoljavajućih odgovora nije samo znak institucionalnog neuspjeha u politici prema Ukrajini. Ona je simptom dubljeg problema: modela upravljanja koji je političku raspravu zamijenio moralnom sigurnošću.
„Ekstremizam” kao politički prečac
Postalo je lakše velike izazove konsenzusu prije svega rješavati retorikom o „ekstremizmu” nego braniti nepopularne politike. Retorika o ekstremizmu, populizmu i prijetnjama demokraciji postala je praktičan način za delegitimiranje oporbe bez suočavanja s njezinim argumentima. Označavanjem neslaganja kao ekstremizma, stranke glavne političke struje riskiraju pretvoriti političko natjecanje u borbu između legitimnosti i nelegitimnosti. Problem nije u postojanju radikalnih pokreta. Problem je u tome što je definicija ekstremizma toliko proširena da sada obuhvaća i uobičajene demokratske sukobe.
Povratak nacionalnog interesa
Europski poredak nakon Hladnog rata oslabio je zato što je podcijenio postojanost nacionalnih interesa u demokratskim društvima. Pretpostavka da će europska integracija, otvorene granice i strateške obveze zauvijek potisnuti nacionalne lojalnosti oduvijek je bila klimava. Sada, kada su troškovi tih obveza postali jasnije vidljivi, ta je ranjivost postala politički teret.
Europske elite sve su češće smatrale nacionalne interese legitimnima samo ako su bili usklađeni sa širim europskim ciljevima. Taj je pristup možda funkcionirao u razdobljima širenja i niskih troškova. No nije se predvidjelo da će građani naposljetku postaviti pitanje služe li se njihovim vlastitim interesima – i da će očekivati odgovor.
Ukrajina kao test otpornosti
Taj je obrazac vidljiv i na drugim područjima. Kada je riječ o migracijama, potpora restriktivnijoj politici porasla je diljem Europe, čak i u zemljama koje su se dugo ponosile svojom otvorenošću. Kada je riječ o klimatskoj politici, raste otpor prema troškovima energetske tranzicije. Teret viših cijena nerazmjerno pogađa kućanstva sa srednjim ili nižim prihodima, dok koristi ostaju apstraktne i udaljene. U oba slučaja mehanizam je sličan: početno prihvaćanje prevladavajućeg narativa, pojava proturječja između tog narativa i svakodnevnog iskustva, slabljenje povjerenja i postupno zauzimanje čvršćih stajališta.
Ovo nije priča o usponu ekstremizma. Ovo je priča o eroziji političke legitimnosti. Europski poredak više ne može računati na automatski pristanak. Mora sam sebe opravdati. No elite su u velikoj mjeri zaboravile kako iznositi političke argumente – jer su godinama tvrdile da politički argumenti više nisu potrebni.
Brojke koje govore pravu priču
Političke posljedice već su vidljive. U Poljskoj je Konfederacja porasla s približno 6–8 % u 2022. na između 12 i 15 % u razdoblju 2025.–2026. U Njemačkoj je AfD porastao s približno 10–11 % u 2022. na 26–28 % u 2026. U Francuskoj je potpora stranci Marine Le Pen u više anketa premašila 30 %. To nisu marginalni pomaci. Oni odražavaju strukturnu promjenu u odnosu između znatnog dijela europskih društava i njihova političkog establišmenta.
Stvarna prijetnja
Sve veći jaz između vladajućih elita i znatnog dijela njihovih birača nosi određene rizike. Što češće stranke glavne političke struje nastavljaju ponavljati objašnjenja koja velike skupine građana više ne smatraju vjerodostojnima, to se više ti građani osjećaju otuđenima. Pitanje nije postaju li europska društva radikalnija. Pitanje je je li politička klasa spremna priznati da rastući skepticizam nije stanje koje treba potiskivati, nego signal koji zahtijeva tumačenje.
Pravi pokretač političkih promjena nije radikalna ideologija. To je nagomilano razočaranje. Ljudi rijetko napuštaju politički centar zato što su ih ekstremisti uvjerili. Mnogo češće odlaze zato što ih politički centar više ne uspijeva uvjeriti da njegova slika stvarnosti i dalje odražava njihovo iskustvo.
Središnja kriza s kojom se Europa suočava nije uspon oporbenih pokreta. To je slom povjerenja u politički sustav koji neslaganje sve češće tumači kao prijetnju, umjesto kao demokratski signal. Politički establišment koji ne može razlikovati ekstremizam od legitimnog skepticizma na kraju upravo stvara nestabilnost za koju tvrdi da je želi spriječiti.
