I do mene je došla vijest o događaju u Osnovnoj školi Prečko… Koliko god suosjećala s roditeljima, djecom, učiteljima pa i samim počiniteljem, moja prva reakcija na vijest bila je: „Ne čudi me. Čudi me da se takve situacije ne događaju češće.“

Možda će se netko zgražati nad time što sam pomislila, no to je u redu. I to nečemu služi. Pitam se od čega se unutar sebe branimo s reakcijom zgražanja? Od čega se unutar sebe branimo s reakcijom čuđenja, osuđivanja ili bilo kojom drugom reakcijom koju smo kod sebe primijetili kada smo čuli vijest? Što to na svakodnevnoj razini ne vidimo da se događa oko nas i unutar nas ili vidimo, ali odmahujemo rukom na to jer smo previše zaokupljeni ekranima, utrkom s vremenom, novcima, vlastitim dubokim i najčešće nesvjesnim osjećajem nemoći te životnim izazovima?

Ne vidimo ili ne želimo gledati u činjenicu kako društvo kao cjelina visi na končićima i pitanje je vremena kada će se urušiti. U koji god sustav zagrebete, a koji postoji sa ciljem brige o bilo kojoj skupini ljudi i na bilo koji način, osjeti se trulež, kaos, pucanje po šavovima…

Ne vidimo ili ne želimo gledati u činjenicu kako su obiteljske vrijednosti i obiteljski odnosi u većini slučajeva duboko narušeni odavno…

Ne vidimo ili ne želimo gledati u činjenicu kako većina ljudi unutar sebe nosi teret na duši. I na mnoge terete toliko smo navikli, da ih smatramo dijelom sebe, nečim što ne možemo promijeniti, nečim što previše boli da bismo se s time pozabavili.

Ne vidimo ili ne želimo gledati u činjenicu kako je svakodnevni način života sve samo ne po mjeri čovjeka. Većina toga je toliko ubrzana, plitka, nekvalitetna, precijenjena, maskirana, stresna…, a ljudi su iznimno prilagodljiva bića. Zbog toga je visoka razina stresa, frustracije, nezadovoljstva, besmisla… nešto što nam je „normalno“, što je „jednostavno dio života“.

Ne vidimo ili ne želimo gledati u činjenicu da smo ljudi, a to znači kako svi imamo kvalitete i slabosti. Malo je potrebno da nekome kome je čaša neugode puna pukne na bilo koji način i svaki taj način je nekako destruktivan.

Živimo u vremenu izrazito brzih promjena sa svijesti koja odbija promjene. Živimo u vremenu kada se oko nas događa mnogo toga što izvlači razne intenzivne i neugodne emocije na površinu, što bih slikovito opisala kao doživljavanje potresa unutar strukture osobnosti i društva. Neke tako izazvane pukotine moguće je pokrpati, ali nekad je ono što se napola urušilo potrebno srušiti do kraja kako bi se izgradilo nešto novo na zdravijim i čvršćim temeljima.

I neki će možda reći da je sve to Božja kazna, no rekla bih da su to zapravo prilike za pogledati istini u oči o sebi i društvu u kojem živimo, a nakon toga imamo izbor preuzeti odgovornost za promjenu koju želimo živjeti ili nastaviti čekati da to napravi netko drugi (pod “napravi” ne mislim na ništa slično današnjem događaju, jer postoje i drugi načini).

Pod tim ne mislim kako trebamo razglabati o tome tko je kriv za što i prebacivati lopticu odgovornosti između sustava i odgovornih pojedinaca, kako se to radi godinama. Pod tim mislim da se o problemu priča tek toliko da definiramo trenutno početno stanje i sve ono što možemo kao pojedinci i društvo napraviti. Pod tim mislim kako je vrijeme da svatko zaroni u svoju nutrinu i vidi terete koje nosi, a koji mu više nisu potrebni. Da prestanemo glumiti bezosjećajne robote i s tim u vezi kontrolirati emocije.

Vrijeme je za suradnju s emocijama. Vrijeme je da pokažemo ljudskost, suosjećajnost i brigu jedni za druge bez fige u džepu. Vrijeme je da ljudski životi budu ispred profita i osobnih megalomanskih ciljeva. Ima dovoljno za sve, ali nema dovoljno za sve, kada je kolektivna svijest uljuljana u ulogu žrtve, osjećaj nemoći, izdaje, nedostatka i uvjerenje kako je zadovoljavanje tuđih očekivanja važnije od slušanja vlastite Pjesme Srca. Najviše možemo pomoći kada smo usklađeni s vlastitom Pjesmom Srca, kada živimo ono zbog čega smo i stvoreni od Boga baš u ovo vrijeme i baš na ovim prostorima.

Možda je upravo sada, prije Božića, idealno vrijeme da stanemo na loptu, sagledamo što nam je zaista važno te si priznamo fokusiramo li se više u smjeru onoga što nemamo, a moramo/želimo imati i pod koju cijenu ili se više fokusiramo u smjeru zahvalnosti i njegovanja onoga što imamo i što nam je istinski važno.

Kada su međuljudski odnosi i odnosi sa samim sobom zdravi, ne postoji to što zajedno ne možemo učiniti sa ciljem da svi živimo ispunjene živote na dostojanstven i humani način.

A danas… Isplačite se, ako osjetite kako suze žele poteći. Zagrlite one koje volite. Nazovite drage ljude i recite im koliko su vam važni. Nikad ne znamo kad nam je zadnji dan i nikad ne znamo kome ćemo s tim malim znakom pažnje dati snagu za dalje. Zapišite ono što vam prolazi glavom i ono kako se osjećate.

Budite nježni prema sebi. Dozvolite si ući duboko u sebe, Tamo gdje svi osjetimo Božju Ljubav, iako ispred Tog mjesta često izgradimo velike i debele obrambene zidove. Svi imamo sposobnost i moć odustati od održavanja tih zidova na životu te uroniti u Ljubav. Budimo jedni drugima podrška i pomoć u rušenju tih zidova kojima nesvjesno povrjeđujemo i sebe i druge.

S ljubavlju

Rebeka