Mnogi na društvenim mrežama iskazuju zgroženost nemilim događajem u Srbiji u kojem je učenik ubio i ranio drugu djecu i zaposlenike škole.

Pitam vas: „Zašto se točno zgražate? Što mislite ponuditi u svom okruženju kao dio rješenja za nasilje prisutno iza svakog ugla u društvu? Jeste li i u kojoj mjeri i sami nasilni (nevažno da li samo verbalno, da li samo prema sebi ili i fizički prema sebi/drugima)?“

I netko će reći: „Kako ova Rebeka uopće može pitati zašto se zgražamo? Pa to je užasan događaj! Ubijena su nevina djeca, sustav je zakazao, roditelji su ožalošćeni?!“

I da, ja vas opet pitam: „Zašto se zgražate?“

To je naša stvarnost. Svakodnevna stvarnost. To je istina od koje sam i sama često okretala glavu. To je istina od koje mnogi od vas okrećete glavu.

Kao socijalni pedagog učila sam o mnogim horor pričama, ali onim stvarnim horor pričama. Kao socijalni pedagog na terenu svakodnevno sam slušala o pričama koje velika većina ljudi ne može niti zamisliti da se događaju možda baš vrata ili malo dalje od vas. Kao socijalni pedagog naučila sam kako su nasilnici zapravo nasilnici samo u nekim točkama vremena svog života, a u mnogim drugim točkama su zapravo žrtve nasilja.

I boli me gledati ljude kako se zgražaju, kako osuđuju, kako kritiziraju, a sami su zapravo dio problema pojedinaca i društva, a ne dio rješenja. I ako su vas zaboljele ove riječi, prestanite čitati ovaj tekst, uštedite si tako vrijeme, jer u tom slučaju postoji velika vjerojatnost da ćete mnogo toga iz ovog teksta deformirati i krivo shvatiti, odnosno shvatiti ne onako kako prenosim, već onako kako to vaši podsvjesni filteri i obrambeni mehanizmi dozvoljavaju.

Kako mislim da je velika većina ljudi dio problema, a ne dio rješenja, iako biste za sebe mogli reći da ste stručnjak, da pričate o problemima na sva zvona, da se borite protiv nepravde i slično… Pa upravo se s takvim načinom funkcioniranja problemi društva i pojedinaca produbljuju. To je naša stvarnost. Da nije, onda bi zbog velikog broja stručnjaka, znanstvenih dostignuća, zbog boljih materijalnih uvjeta u kojima živimo u odnosu na svoje pretke imali društvo sve zdravijih, ispunjenijih i radosnijih pojedinaca, ali ne vidim da se to događa. Vidim da društvo tone sve dublje i dublje u govna koja su napravili pojedinci tog društva kroz povijest i kroz sadašnjost. Kao što se građenje problema odvija „govno po govno“, tako se i rješenje problema odvija micanjem lopate po lopate „govana“.

I ne radi se ovdje o ikakvom osuđivanju, jer svaka generacija naših predaka radila je najbolje što je znala i mogla kako bi budućim generacijama osigurala barem malo bolji život od njihovih. I na tom putu mnogo toga su iz najboljih namjera „za*ebali“, no zaista nisu imali od koga naučiti sve ono što i kako se može naučiti danas, a što velika većina ljudi danas odbija učiti te tako odbija biti dio rješenja i pristaje biti dio problema.

Nasilje (pa i ono u obliku ubojstava i samoubojstava, samoranjavanja) nije nešto što izbija u svakodnevnom životu kao grom iz vedra neba. Nasilje se uzgaja, zalijeva, gnoji, obrezuje na svakom koraku naših života.

Pa idemo vidjeti kako se to nasilje uzgaja?

Prvo i osnovno, svi učimo kako nije u redu osjećati neke emocije, kako nije u redu neke emocije pokazivati, kako ih možemo pokazivati na točno određene načine u točno određenim društvenim situacijama. Nitko nas nije naučio prihvaćati i razumjeti sve one energetske procese koje svako ljudsko biće osjeća unutar sebe.

Zbog toga stvaramo različite blokade za slobodan protok životne energije unutar našeg bića. Te blokade su bolne, neugodne i smetaju/iritiraju. One se kod odraslih mogu pojaviti kao vrijeđanje, kritiziranje, osuđivanje, reflektiranje, racionalizacija, emocionalna manipulacija, ucjene, bolesti, stres, anksioznost… Sva ta unutarnja stanja i reakcije su dio kolača zvanog „nasilje“.

Recimo da na poslu pojedete govno zvano „nasilno ponašanje šefa/kolege“. Recimo da to govno ne znate probaviti i izbaciti iz sebe na način koji ne škodi ni vama ni drugima (jer do sad to nigdje niste naučili). To govno svakako želi van i kad dođete doma pokušate ga se osloboditi na način da se istresete na djetetu ili partneru/ici, a možete ga pokušati i potisnuti pa posegnuti za prejedanjem, konzumacijom alkohola, droge, nikotina… Bilo da to govno želite izbaciti iz sebe projicirajući ga na druge, bilo da ga želite potisnuti, vi zapravo izvršavate nasilje nad sobom u oba slučaja te nasilje i nad drugima u slučaju da to govno želite prebaciti na nekog drugog. U slučaju da ga želite prebaciti i na nekog drugog, vi u tome zapravo ne uspijevate, već ga duplicirate – jedno ostaje unutar vas, a jedno nastane u drugoj osobi. I tako se nasilje širi društvom poput raka od kojeg obolijeva sve više i više ljudi. Zanimljiva poveznica…

Svaki puta kada pojedemo bilo kakvo govno, kada unutar sebe osjetimo naviranje neugodnih emocija i stanja, to je zapravo trenutak u kojem nas Život na različite i glasne načine poziva: „Uroni u sebe. Suoči se sa govnima unutar sebe. Nauči surađivati s emocijama. Nauči surađivati sa Životom. Sjeti se Tko Si…”

Ali… odgovor većine ljudi na taj poziv je: „Jao! Ovo je strašno! Ovo je grozno! Jadna djeca! Jadni ti roditelji! Počinitelja treba kazniti, treba ga ubiti. Sustav ništa ne valja… Sustav je zakazao i korumpiran je. Trebamo vođu koji će nas voditi u borbi protiv svega ovoga.“

I recite mi – Kako točno takvom reakcijom pomažete bilo sebi bilo drugima?

Bila sam i u takvoj fazi života, a onda sam shvatila da je takav način reakcije samo jedan od suptilnih načina s kojim se držim za iluziju o vlastitoj dobroti, jer ako tako reagiram, to znači da znam što je dobro i zlo, to znači da drugima dajem do znanja da razlikujem dobro od zla i to znači da će me drugi više voljeti i poštovati, budući da sama unutar sebe ne nalazim poštovanje i ljubav prema sebi.

Ono što se događa na energetskom nivou kad tako reagiramo je slijedeće:

Moja životna energija usmjerava se u problem/nasilje, drugim riječima biram svojom energijom uvećavati svu grozotu koja se događa, samo zato što se izbjegavam suočiti s grozotom koju nosim u sebi, koja me nečemu uči i koja samo čeka da je otpustim iz svog bića. I upravo tako se događa njegovanje, uzgajanje, gnojenje i obrezivanje nasilja u društvu.

I nemojte mi vjerovati na riječ. Probajte (ako još niste). Jednom umjesto takve reakcije izaberite pogledati u oči vlastitim govnima u podsvijesti. Izaberite se suočiti sa svom neugodom, užasom koji zbog bilo kojeg razloga osjetite u svom životu ili u društvu drugih ljudi ili samo zato što živite na Zemlji. Probajte i javite mi što ste doživjeli, što ste osjetili i kako se takvim izborom promijenila vaša perspektiva prema životu, javite mi jeste li shvatili što vam Život želi reći kad emocionalno reagirate na događaje koje iskušavate direktno na svojoj koži ili koje iskušavate jer do vas dopiru informacije o tome što se događa drugim ljudima.

Predugo držimo glave u pijesku i pravimo se da nas se tuđa unutarnja i istinska stanja bića ne tiču. O, itekako nas se tiču. I itekako nas se sve tiče koliko svatko od nas pristaje biti u ulozi žrtve, u ulozi nasilnika i ulozi spasitelja (jer to troje uvijek ide zajedno u različitim životnim trenucima) ili pristaje preuzeti odgovornost za sve što se događa unutar njega/nje, preuzeti odgovornost za vlastite reakcije, za to govorimo li o drugima (bilo da se karakteriziraju kao nasilnici ili žrtve) s osuđivanjem, gnušanjem, mržnjom, strahom ili ljubavi i dubokim razumijevanjem? Nudimo li neko konkretno rješenje ili pozivamo druge da se okupe, tražeći nekog vođu, koji se igrom slučaja nikako ne pojavljuje? Pitam se zašto?

Ako o bilo kome, bez obzira što je napravio, govorimo kroz strah, gađenje, mržnju, osuđivanje, ljutnju, kako god bilo teško za čuti, u tom trenutku smo dio problema i zalijevamo nasilje u ovom društvu.

Ako tražimo vođu da nas povede u borbu protiv zla ovog svijeta, također smo u tom trenutku dio problema i zalijevamo nasilje u ovom društvu. Na taj način svoju moć izbora, svoju kreativnu moć promjene prepuštamo drugima i prepuštamo naučenim obrascima misli i ponašanja, odnosno autopilotu u svojoj podsvijesti. Ovo je vrijeme u kojem smo svi do jednoga pozvani od Života da vratimo svoju moć u svoje ruke, da promijenimo ono što jedino zapravo možemo promijeniti – SEBE.

Samo oni koji su se zaista otvorili promjeni sebe, odnosno razvijanju vlastite svijesti, znaju da se na taj način mijenja i vanjska realnost. Više mira u njima, njeguje više mira u društvu. Više ljubavi u njima, njeguje više ljubavi u društvu. Više suradnje sa različitim dijelovima sebe, njeguje više suradnje u društvu.

Oni koji nisu to iskusili na svojoj koži, vjerojatno će reći da je promjenom sebe nemoguće promijeniti svijet oko sebe (i šire), no takve pitam: „Dugogodišnjim pokušajima promjene onoga izvan sebe kako smo točno promijenili svijet na bolje? Kako je to točno doprinijelo osjećaju mira, zahvalnosti, ljubavi, istinskog poštovanja i ispunjenosti u nama samima i ljudima oko nas?“

Ako ne znate odgovor, moje pitanje je: „Jeste li spremni pokušati drugačije?“

Ako ne osjetite nikakve, ni najmanje promjene unutar sebe kroz rad na vlastitoj podsvijesti, uvijek imate izbor vratiti se na trenutni način funkcioniranja i reagiranja na strahote koje se događaju u našem društvu, u mnogim pojedincima i u nama samima (samo je pitanje jesmo li tih energija svjesni ili smo oglušili na njih). Ako osjetite promjene, onda ćete shvatiti na vlastitoj koži ovo o čemu vam govorim ja i svi oni koji su prošli put razvoja i integracije potisnutih i ranjenih dijelova svog bića.

Pa… Hoćete li biti dio rješenja, iako možda trenutno ne znate kako to biti ili ćete nastaviti njegovati sveprisutno nasilje?

S ljubavlju, Rebeka