O nemoći mase i dostojanstvu pojedinca, piše Renata Ivaštinović.
Neke riječi spominju se samo kako bi stvarale iluziju. Riječ “zajedništvo” podsjeća me na paradoks koji sve češće izranja pred onima koji promatraju malo pažljivije: što je više ljudi na okupu, to je manje jasnoće, manje istine, manje savjesti. Kolektiv — bilo u obliku nacije, ideologije, pokreta ili sentimentalno definiranog naroda — rijetko kada zna za suptilnost, rijetko kada prepoznaje granicu. On ne pita, ne preispituje, ne uči; on slijedi. Mase se pokreću mitovima, simbolima, parolaškim emocijama, i to uvijek u formi spektakla, nikad introspektivno, niti nijansirano.
Suvremeni društveni pejzaž još je jedna varijacija starog obrasca: obećanja o promjeni dolaze kroz jezik velikih brojeva, nada se polaže u spontane pokrete, proteste, novo buđenje. Ipak, ništa se suštinski ne mijenja. Ideje se ponavljaju kao mantre, a isti obrasci dominacije i podaništva samo mijenjaju kostime. Mnoštvo traži junake, traži identitete, traži simboličke pobjede, ali – samo rijetki traže istinu, jer istina često podrazumijeva samoću, preispitivanje, gubitak pripadnosti.
Zato se promjena, ona koja ne koketira s populizmom niti traži potvrdu, gotovo uvijek događa u tišini. Ona nije spektakularna. Ne počinje s pokretom nego s prekidom. Ne s gomilanjem istomišljenika, nego s odbijanjem lažnog jedinstva.
U tom prostoru gdje pojedinac raskida s kolektivnom pričom, otvara se mogućnost za etiku — onu koja ne proizlazi iz moralnih imperativa izvana, nego iz unutarnjeg osjećaja odgovornosti, i to ne prema apstraktnim idejama, nego prema konkretnom čovjeku, trenutku, izboru.
To nije cinizam, iako ga neki tako interpretiraju. To nije ni pesimizam, nego jasno viđenje struktura koje postoje da bi održavale privid. U takvom svijetu, povlačenje iz masovne igre više nije kukavičluk nego čin samoodržanja, možda i jedina forma dostojanstva koja preostaje.
Pitanje onda ne glasi kako promijeniti svijet, nego kako ostati čovjek u svijetu koji odbacuje sve što je krhko, sporo, osobno. Pitanje nije kako organizirati mase, nego kako ne izgubiti vlastiti kompas u njihovoj buci. Pitanje nije gdje su “dobri ljudi”, nego kako sam postaješ dobar, bez pljeska i zastava, bez publike, bez nagrade.
Jer, možda nije ideja da svi krenemo zajedno. Možda je dovoljno da svatko krene sam — pa tko se sretne putem, neka hoda zajedno! Ne zbog istih parola, nego zbog istog osjećaja mjere.
Nadam se da ćemo se na tom putu sretati!
Enjoy your life
