Sjećam se jednog Uskrsa koji smo proveli na hitnoj. Dok je većina ljudi uživala u kolačima i obiteljskim okupljanjima, ovdje se je okupila hrpa ljudi. Čekaonica je bila dupkom puna. Ne znaš dok ne saznaš. Bila je tamo i jedna mala djevojčica s roditeljima. Neću je zaboraviti. Kad je dobila “pikicu”, počela je plakati kao kišna godina. Skoro svi u čekaonici blago su se osmjehivali i međusobno pogledavali, kao da im je u njihovoj vlastitoj muci ovo bilo zabavno. Mama je pokušavala ublažiti trenutak: „Sve je u redu, mila, sve je u redu…”

A, onda je ona, sva malena, ali puna snage, uzviknula: „Ne, nije sve u redu.“ 

Znate što? Bila je u pravu.

Toliko puta u životu izgovaramo tu rečenicu: „Sve je u redu.“ Gotovo automatski, kao što stavljamo emoji s osmijehom na poruke dok se u nama lomi nešto tiho i teško. Govorimo to sebi. Govorimo to drugima. Ne kao potvrdu istine, možda više kao privremeni zavoj preko stvarnosti. I nije ni čudno. Živimo u kulturi u kojoj se očekuje da budemo poslušni i pristojni, da šutimo o problemima, da ne pokazujemo slabost.

Ali, mala djevojčica je rekla ono što većina odraslih ne zna, ili ne smije reći naglas: nije sve u redu. Jer, nije. 

Ne mora biti. Ne uvijek. Ne sada.

Baš zato pitam: Quo vadis, Hrvatska? Gdje ideš dok ti brojke rastu, a situacija postaje suluda? Femicidi, ljudi u crnom, zakoni u mutnom, ruže pod džonom, lov na vještice? Svakog dana druga tema, redaju se dok ti se ne zavrti u glavi. Ako nas je stvarnost dovela do ruba, možda je to znak da konačno trebamo preispitati temelje: što nazivamo “normalnim”? Što toleriramo? Kome vjerujemo da nas štiti? Tko snosi odgovornost za živote koji nestaju pred našim očima? I koliko lud moraš biti da ne vidiš kuda to ide.

„Sve će biti u redu“ je nada.

„Nije sve u redu“ je istina.

Jedna nas nosi, druga nas prizemljuje i obje su nam potrebne.