Dragi moji hrvati! (Opaska autorice: Gramatika se eto mijenjala s vremenom pa se nekad nacionalnost pisala malim slovom što je po meni ispravno i ovdje namjerno pišem malim slovom iz edukativnih pobuda da se oni koje pozivam malo spuste sa svojih egoističnih prijestolja.)

Na ovaj Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti idemo malo pretresti termin „Domovina” i što znači ta riječ.

Idemo progovoriti o dubljim slojevima i vibraciji riječi Dom(ovina) te kako rezoniramo s domom koji je prvenstveno unutar nas samih.

Mnogi će danas govoriti o Domovini kao pojmu koji obuhvaća administrativne granice poduzeća Hrvatska d.o.o. pa se žaliti kako smo eto izgubili svoju Domovinu jedan dan nakon što smo je krvavo stekli, drugi će reći da je ona prošla bila bolja, da se bolje živjelo, normalnije.

Dragi moji, vi to već znate samo ne uzimate notornu činjenicu to da je stvarnost samo naša projekcija na individualnom i na kolektivnom nivou.

Kakav je to plan Stvoritelja, Boga, Svevišnjeg da nam daje takve kušnje da eto mi hrvati samo što smo se za domovinu izborili tu istu domovinu gubimo, nemamo, nismo svoji na svome, sluge smo korporacijama, polako nam razaraju i obitelj, škole, socijalne službe, medije.

Pritisak je toliki da ga možemo dotaknuti, osjećamo da se nešto u Svijetu okamenilo, da nema one samorazumljive dobrote, da je sve na prodaju, da se sve plaća i da smo zato tako napeti, tako zamaskirani, tako dubinski po(u)vrijeđeni.

E, dragi moji kad je sve tako hajde da svako za sebe napravi analizu kakav/kakva je čovjek/žena u meni i kako sam daleko od svoga srca mjesto istinskog postojanja.

Čuli ste svi za pojam „maja” iliuzija ili matrix, e to vam je to! Jedino unutar srca spajamo sferu duhovnog-vječnog postojanja sa iluzijom materijalne stvarnosti kojom upravlja većinom naš ego um.

Ego je skup programa koji su nam instalirali i koje smo što svjesno što nesvjesno usvojili i koji upravlja našim životima.

Sad je pitanje kakav je to ego kod hrvata da eto imaju takve silne probleme s Domovinom?

Kada smo dobili naputak da se okrenemo unutra idemo vidjeti kako to hrvati njeguju domovinu u srcu. Kako se to unutar obitelji odnose prema svojim životnim suputnicima, prema djeci.

Neki dan usput čujem prepirku oca i kćeri gdje joj otac kaže „glupa si ko k…., ista kao tvoja mater”.

Koliko moraš biti izvan svoga srca da bi takve riječi izgovorio rođenoj kćeri??

Je li onda toj kćeri kad malo odraste normalna stvar da joj se na isti način obraća muž??

Ali, dragi moji to nije usamljen slučaj, to je normalnost i to u 21 stoljeću.

Poznajem jednu ženu kojoj je otac psovao Boga i to svaki puta kad bi bio ljut, nemoćan da nešto napravi ili kad ona ne bi razumjela što on želi od nje, a u isto vrijeme je otac imao blokadu da uopće izgovori što mu treba nego je vikao „daj mi ovo!” ili „daj mi ono!”.

Počevši od tih jednostavnih stvari koje su sveprisutne i dio naših života na ovaj ili onaj način i sad u 21 stoljeću, dolazimo do zaključka da i nije tako loše da takozvana Država čini sve da razori tu istu obitelj. Ja bih rekla: dokusuri. Jer, nema se što više razoriti. Došli smo do dna. Vrijeme je prošlo, eto nas u trećem mileniju 2024. je godina. Kakvi smo to ljudi sad i ovdje? Da li smo se promijenili u odnosu na ono vrijeme naših očeva, djedova, pradjedova koji su prošli dva velika rata, živjeli u siromaštvu, neuki i nevoljni.

Kako je moguće da sada u vrijeme kad nam je jednim klikom dostupno svo znanje, kako je moguća tolika količina neukosti i nedostatak samodiscipline, tolika količina ljutnje kojom se zasipaju naši bližnji. Da li su očevi koje sam navela svjesni kako sa tim izljevima bijesa ranjavaju svoje vlastito srce a time i srce rođene kćeri. Kako na taj način njeguju odnos sa svojom družicom??

U 21. stoljeću neki su muškarci ponosni da nikad nisu tukli žene.

Zato koriste sve druge načine nanošenja boli. Isto vrijedi i za žene.

Da li sam preuzela blagodati slobode u trećem mileniju da slobodno izražavam svoju istinu, da kažem Da onda kad to doista mislim i kažem Ne kad doista neću. Koliko te iste žene i dalje moraju biti slatke da bi se svidjele drugima, koliko moraju biti takozvane dame. Za prosječnu damu njeno damstvo se odnosi na to da netko drugi umjesto nje odlučuje, netko drugi odgaja djecu, netko drugi služi na radnom mjestu dok ona jedva čeka da završi šihta da se vrati u svoj san Snjeguljice.

Tvorac ima plan za svaku situaciju i što se mi više opiremo to je pritisak veći.

Dragi moji hrvati, promjena se događa jedino u nama. Svijet izvan nas je samo projekcija.

Domovina se prvenstveno NE brani u aktivističkim udrugama, u komentarima na Fb-u, u likeovima koji pozivaju na obranu od migranata, u likeovima o klimatskim (ne) promjenama, u likeovima o lažima, o prevari države.

Domovina se brani na prvoj crti u odnosu s bližnjim. Domovina se brani kad isti tren reagiramo na nepravdu borbom prsa u prsa, kad psihopat ograđuje susjeda bodljikavom žicom, a mi ne kažemo apsolutno niša od straha da nas ne bi „prijavio”. Sljedeći trenutak na fb-u se komentira neka nepravda??

Pa evo Ti! Ti ispravi nepravdu! Imaš prigodu ili to ostavljaš nadležnim institucijama??

Evo, opet smo došli do instituta države koja o nama brine kao o maloj djeci.

Kakvi smo mi da smo kreirali takvu državu?? 

Kakvi smo mi da je Tvorac postavio ove mračne da nas na svakom koraku bude, za sad su to pokušaji, nešto je uspjelo nešto nije, kakvi smo mi prema svojim najbližima, prema susjedima, prema ljudima koji nam služe ili mi služimo u svojoj profesiji. Koliko volimo domovinu i koliko joj spremno služimo kad nismo raščistili elementarne stvari po pitanju etike i morala. Kada se laže, kada se igraju igre, kad se „zabavljamo” tj. kada ljudi čine besmislene stvari samo da bi izbacili višak agresije slušajući nesadržajnu, po pravilu preglasnu muziku, kad odlaze negdje da budu zajedno a bez pravog vodstva izgubljeni u košmaru na brzinu pokupljenih rituala od kojekuda.

Gdje je tu Domovina, gdje je tu srce dragi moji hrvati!