Gdje su nestale autentične duše, piše Samanta Knežević.
Bilo je jednom vrijeme kada je čovjek koji je hodao ulicom u crnom, s okusom za mračnu ljepotu, s glazbom koja nije bila za svakoga i s pogledom na svijet koji nije tražio ničije odobrenje, bio je nešto što se nije moglo lako opisati ni kategorizirati ni kopirati bio je originalan u najdubljem smislu te riječi, originalan ne kao modni izbor nego kao autentičan izraz onoga što jest iznutra, bez filtera i bez kompromisa i bez potrebe da to objašnjava ikome tko nije sposoban razumjeti.
Goth kultura, u svojoj izvornoj i najčišćoj formi, nije bila estetika bila je stav, bila je filozofija, bila je odbijanje da se pristane na površnost svijeta koji slavi lakoću i bježi od dubine, bila je prihvaćanje tame kao sastavnog dijela ljudskog iskustva u vremenu kada je sve oko nje vikalo da se osmjehneš i budeš pozitivan i ne remeti ničiji mir svojom kompleksnošću.
Te duše nisu birale biti drugačije kao strategiju ili trend ili način da privuku pažnju birale su biti ono što jesu jer im nije bilo moguće biti ništa drugo, i upravo ta nemogućnost kompromisa s vlastitom prirodom bila je ono što ih je činilo toliko magnetičnima i toliko nezaboravnima svima koji su ih ikad susreli.
A onda se dogodilo nešto što se uvijek dogodi kad nešto autentično postane vidljivo i privlačno dovoljno velikom broju ljudi algoritam ga je primijetio, industrija ga je upakirala, društvene mreže su ga pretvorile u filter i u hashtag i u estetiku koju možeš usvojiti za vikend i odbaciti kad izađe iz mode, i ono što je jednom bio unutarnji suverenitet postao je kostim koji se kupuje na internetu u paketu s uputama kako ga nositi da dobiješ što više lajkova.
Danas na društvenim mrežama možete vidjeti tisuće profila koji nose sve vizualne oznake te kulture crna odjeća, mračna estetika, reference na određenu glazbu i određenu književnost i određenu filozofiju ali koji u svojoj srži nemaju ono jedno što se ne može kupiti ni naučiti ni imitirati, a to je autentičnost koja dolazi iz stvarnog suočavanja sa sobom, iz stvarnog prihvaćanja vlastite tame, iz stvarne hrabrosti da se bude ono što jesi čak i kad te to izolira i čak i kad te to košta i čak i kad nitko oko tebe ne razumije zašto.
Copy paste kultura nije ubila samo goth estetiku ona je simptom puno dubljeg i puno opasnijeg procesa koji se događa s ljudskom individualnošću u cjelini, procesa u kojemu sustav nagrađuje uniformnost i kažnjava originalnost na načine koji su toliko suptilni i toliko sveprisutni da ih većina ljudi ne prepoznaje kao kaznu nego kao prirodno stanje stvari.
Algoritam prikazuje ono što je već popularno, a ono što je već popularno je po definiciji ono što je dovoljno bezopasno i dovoljno prepoznatljivo i dovoljno lako probavljivo da ne uznemirava nikoga previše i u tom sustavu autentična duša koja odbija biti probavljiva nema veliku publiku, a mala publika se u ovom dobu čita kao neuspjeh, i taj pritisak, taj tihi ali konstantni pritisak algoritamske nevidljivosti, slomi mnoge koji su krenuli kao nešto stvarno i pretvori ih u još jednu kopiju kopije kopije originala kojega su jednom bili ili kojemu su jednom težili.
Rijetke i dobre duše koje su poklekle tom trendu nisu poklekle iz gluposti ni iz plitkoće poklekle su jer je biti autentičan u svijetu koji nagrađuje imitaciju skupo, iscrpljujuće i usamljeno na način koji nije romantičan nego boli, jer usamljenost koja dolazi od toga da si stvaran u površnom svijetu nije usamljenost heroja iz filma nego usamljenost čovjeka koji svaki dan mora donositi odluku da ostane ono što jest a da za to ne dobiva gotovo ništa osim vlastitog integriteta, koji je neopipljiv i koji se ne može pokazati ni izmjeriti ni potvrditi lajkovima. I ipak, upravo taj integritet, taj unutarnji suverenitet koji odbija biti kompromitiran bez obzira na cijenu jedina je stvar koja na kraju ostaje kada se sve što je izvanjsko osuši i otpadne, jedina stvar koja razlikuje čovjeka koji je zaista živio od čovjeka koji je samo svirao ulogu koju mu je netko drugi napisao.
Svaka autentična duša koja je ikad postojala i koja je platila cijenu svoje autentičnosti ostavila je trag koji kopije nikad ne mogu ostaviti, jer original se pamti i kad ga više nema a kopija se zaboravlja čim izađe nova verzija koju treba kopirati. Biti unikatan u ovom dobu nije modni izbor i nije pobuna za pobunu to je čin dubokog i tihog i neuništivog poštivanja prema onome što jesi, prema onome što si donio na ovaj svijet kao svoju posebnu i neponovljivu kombinaciju duše i iskustva i pogleda, kombinaciju koja postoji točno jednom i koja, ako je ugušiš u ime odobravanja i prihvaćenosti, odlazi zauvijek i ne vraća se.
Život će te tući, sustav će te nagrađivati za poslušnost i kažnjavati za originalnost, algoritam te neće vidjeti i okolina te neće uvijek razumjeti ali sve to skupa nije razlog da postaneš netko drugi, to je samo cijena ulaznice za jedinu stvar koja je na kraju zaista tvoja i koju nitko i nikad ne može uzeti ako je ne predaš sam.
